Čarobni brijeg

Oplata škampa udara o oplatu lebdećeg kontinenta. Oliver ticalima nalazi uporište, kvači biljeg za prvo pogodno mjesto. Biljeg šalje signal. Marijani sve izgleda kao lakrdija.
"Uspjeli smo", kaže dispečeru.
"Jebemu", kaže on. Ima tu divljenja, nevjerice, straha od vlastite smionosti i straha od onoga što tek dolazi. Ima kalkulacija, puno kalkulacija. Marijane se sve to ne tiče. Gasi kanal kako bi čula svoje misli, ali one šute.
"Galebe", kaže sva u suzama, "otpjevaj mi nešto."
Oliver joj tiho pjeva Karocu. Većinu je stihova zaboravio, ali zna da Marijani treba samo utjeha njegova glasa pa ono što ne zna izmišlja ili mumlja. Kad dođe do "karoca gre, gre, gre" podigne glas jer je prilično siguran da je taj dio točan.
"Neka gre", kaže Marijana. Osjeća se bolje. Može misliti. Misli kako je u prilično velikim govnima: nema šanse da će se vlade svijeta u ovom slučaju držati licence koju su potpisali holdinzima. Što znači da je njezin biljeg praktički bezvrijedan. Što znači da je profućkala gorivo nizašto i da nema garancije da će se ikad vratiti kući. Paradoksalno, to je oraspoloži.
"Cesarice?" kaže Oliver.
"Molim, Moj Galebe?" kaže ona. Smijala bi se, ali se suzdržava. Pred kim? Elektronskim mozgom? Sad joj još više dolazi na smijeh.
"Vidiš li?" kaže Oliver. "Vidiš li vrata?"
"Vrata?" zbuni se Marijana. Zatim se okrene kako bi pogledala u smjeru koji joj škamp pokazuje ticalima. Ondje se, na oplati olupine, doista ukazao otvor.
"Uf", kaže Marijana. "Jebemu", kaže. Sve što je do maločas bilo jednostavno, više nije. Ući ili ne ući? Da uđe, nije plaćena. Ali ako uđe, možda uspije naći nešto sitno, ali vrijedno, nešto što vlade neće primijetiti da nedostaje, a čime bi ona platila povratak kući. Što više razmišlja, to joj se više čini da nema izbora, da mora ući. Plače joj se.
Škamp nije komplicirana makina. Jest, pluta orbitom, ali inače je složen kao smetlarska trokolica: danas svatko može biti astronaut pa je red da letjelice budu za upotrebu jednostavnije od noža. "Hoću van", kaže Marijana i škamp čini sve drugo: zamjenjuje glavni sistem za održavanje života pokretnim, javlja holdingu razvoj situacije, otvara poklopac, kaže odijelu neka elektrostimulira Marijanine zaspale mišiće, prebacuje kopiju svog elektronskog mozga u mobilnu jedinicu.
Marijana se drži jednoga ticala dok napreduje prema otvoru. Drugo je ticalo nježno drži oko pasa. Treće ticalo premješta mobilnog Olivera, malu bijelonarančastu kutiju na dvije smiješne kratke noge.
Marijana očekuje da će u olupini lebdjeti, ali ne lebdi. Lakša je nego na Zemlji, ali ne lebdi. Oprezno korača, pridržavajući se zida: može ona to. Iznenada više ne može zadržati provalu smijeha: ona je na svemirskom brodu! na tuđinskom svemirskom brodu! ona je pravi astronaut!
"Cesarice", pita je Oliver, gegajući se na dvije smiješne noge baš poput pravoga galeba, "je li ti dobro?"
"Jest", kaže Marijana. "Glupa sam, oprosti. Neću više." Ali osmijeh joj ne silazi s lica. Čini joj se, nekako, da je sve vrijedilo, sve tuge i muke, prošle i buduće, ako su vodile ovome trenu. Osjeća se spokojno, uravnoteženo, dok posrće crijevom za koje ne može odrediti ni je li od kovine ili od kamena.
"Koji nam je cilj?" pita Oliver.
Stigli smo na cilj, misli Marijana, ali to ne kaže. Umjesto toga se prisili misliti pravocrtno. "Tražimo, ne znam, nešto", kaže. "Nešto lako. Prijenosno. Vrijedno."
"Ruđer", kaže Oliver. Ta je šala samo njima smiješna.
Oliverovo kućište ima produžetak nalik gipkoj pinceti ili umjetnim prstima. Zapravo, najviše nalik kljunu. Oliver tura kljun u svaku pukotinu na koju naiđe, a koja obećava plijen. No, plijena nema.
"Pazi da te ne udari struja", kaže mu Marijana veselo. Trenutak poslije postane joj čudno što Oliver ne odgovara. Okrene se i ugleda ga kako nepomično leži. Učini joj se da vidi iskre kako mu plešu oko kućišta, ali možda su to samo odsjaji tko zna čega u njezinim suzama.
Protiv svake logike osjeti kako joj se skafander ispunio mirisom osmuđena perja.



ps, sretan rođendan, vrbice :)
bilo bi i ranije da na hitnoj brže rade, ali ...

tek da znaš
i ja to pratim
bolje je od sapunica na tv-u

puno bolje