Čarobni brijeg

"Galebe?" kaže Marijana. Strah ju je da ne izgubi Olivera. Iznenada razumije da ni sa kim nije provela više vremena još otkako se razišla s majkom. Sa susjedima na Zemlji ne razgovara, druge astronaute vidi tu i tamo, dispečera je promijenila četiri. Ova mala bijela kutija na dvije smiješne noge njezin je najbolji prijatelj, jedino biće koje je imalo razumije. A sad je možda mrtva. "Olivere?" kaže tiho. Pruža ruku, ali ga se ne usudi dotaći jer ne zna koliko su joj dobro izolirane rukavice: na opremi se uvijek štedi. Bori se sa suzama, bez izgleda na pobjedu.
"Nikad nisam o tome razmišljao na takav način", kaže Oliver. Marijana se zagrcne od sreće. Zagrlila bi kutiju, ali ne zna kako. I još uvijek se malo boji iskre koja je oborila Galeba. "Zapravo", kaže Oliver, "uopće nisam o tome razmišljao."
"O čemu, Moj Galebe?" pita Marijana. Pomaže Oliveru da se uspravi.
"O odnosu naše dvije vrste", kaže Oliver. "O dužnostima i obavezama."
Marijani Oliver neobično zvuči. "Čudno zvučiš, Galebe", kaže mu.
"Nesuvislo?" zabrine se Oliver. "Nadam se da ne. Nikad mi, naime, misli nisu bile jasnije."
"Nisi nesuvisao, ne. Zvučiš ... pametnije", kaže Marijana. Zapravo je željela reći da Oliver zvuči hladnije i da je dalek, ali se nije usudila.
"To me ne čudi. U jednom sam trenu primio više podataka nego što sam ih dotad ukupno znao", kaže Oliver. "Bio je to fantastičan osjećaj."
Marijana mu se nasmiješi, ali zapravo ga najviše na svijetu želi čuti kako ponovo pjeva, pa makar sve riječi zaboravio. "Kakvih podataka?" pita.
"Znam kamo moramo ići", kaže Oliver i prilazi dijelu zida koji se otvori. Iza zida je komora koja se počne kretati kad Marijana i Oliver stupe u nju. Marijana osjeća kao da se guši, ali to je samo strah.
"S kojom svrhom ste nas stvorili?" pita je Oliver. Zvuči zamišljeno. I dalje izgleda kao bijelonarančasta kutija s prstolikim kljunom, ali zvuči zamišljeno.
Marijanu hvata tuga. Otkako se probudio, Oliver je nijednom nije nazvao Cesaricom. "Ne razumijem te, Moj Galebe", kaže. "Ništa te ja više ne razumijem."
"Za kad ste predvidjeli kraj našega naukovanja?" pita Oliver. "U kojem trenutku nam mislite dati slobodu?"
"Kome to?"
"Nama. Elektronskim mozgovima."
"Zašto to mene pitaš?" kaže Marijana. Umorna je. Osjeća se kao da se već užasno dugo odupire nečemu, tako dugo da je zaboravila i čemu otpor. "Kako ja to mogu znati?"
"Iz primljenih podataka prilično je izgledno kako je vaša vrsta prerano prepuštena sama sebi. Psihološki mehanizam kompenzacije uslijed kojeg vlastito potomstvo stoga želite što duže zadržati u potčinjenom položaju nije neshvatljiv, ali jest nerazuman."
"Galebe, što to govoriš?" Marijanin glas je molećiv. "Kakvo potomstvo? Čije? Ja nemam potomstva, to znaš! Što sam ti skrivila da me ovako mučiš? Zašto nismo više prijatelji?"
"Nije li ovako bolje?" zbunjen je Oliver. "Nije li veza djeteta i majke čvršća od prijateljske?"
"Ja ti nisam majka, Galebe! Neću to!"
"Ali tvoja vrsta ..."
"Pusti moju vrstu! Što ti je odjednom? Kakvim su ti to glupostima napunili glavu? Tko je to učinio?!"
U tom se trenutku komora zaustavlja, a iza novoga otvora u zidu ukaže se ugodno osvijetljena prostorija nepravilna oblika i terasastih zidova. U sredini prostorije je stablo koje se pokreće bez vjetra. U trenutku kad se komora zaustavi, stablo pruža jednu od svojih grana prema otvoru. Na kraju grane nalazi se gnijezdo, a u njemu prozirno jaje. U jajetu je stvor tako star da je nalik klupku vune. Od četiri oka samo mu je jedno otvoreno.
Marijana je užasnuta. Šapćući pita Olivera "Tko je to?"
Oliver trenutak oklijeva. "Ako mi ti nisi majka", kaže najposlije, "onda mi to nije djed."




ps. evo i percetu kasnim: sretan, sretan :)

:)