Čarobni brijeg

Marijana pruži ruku da dotakne jaje, ali grana uzmakne, a s njom i gnijezdo. Marijana ne zna što bi s pruženom rukom: zgrči prste u šaku pa je gleda kao da je nikad prije nije vidjela. Raširi prste i čudi se što su svi na broju. Što je nešto kako treba.
"Galebe?" kaže.
"Reci", kaže Oliver pa se dosjeti: "Cesarice."
Marijani stijena padne sa srca. Nisu samo prsti na broju. Nije sve izgubljeno. Jedino, možda, njezina pamet.
"Jesam li poludjela, Galebe?" pita. "Ili sam na svemirskom brodu u suncem obasjanoj sobi u kojoj na živome stablu u jajetu raste krmeljavi krpeni lutak?"
"Nisi poludjela, Cesarice", kaže Oliver. "Lutak zapravo nije lutak i ne raste na stablu koliko mu stablo služi, ali ..."
"Nisu važni detalji, Galebe", kaže Marijana. Važno je da nije luda. "Hvala ti."
"Molim, Cesarice."
Stablo im približi gnijezdo s prozirnim jajetom. Kako ga ne bi opet otjerala, Marijana stavi ruku iza leđa i drugom je čvrsto stisne oko zapešća. Gledaju se Marijana i lutak. Što se dulje gledaju, njoj je smješnije. A lutak se vrpolji kao da mu je neugodno. Ili kao da je pokušava naciljati onim jednim, mliječnim okom.
"Dobar dan", kaže Marijana. Ako postoji protokol za ovakve situacije, ona ga ne zna. S olupinama se ne razgovara, na njih se samo zakvači biljeg. Možda bi trebala zakvačiti biljeg na jaje, pomisli, tko zna koliko bi to vrijedilo? Ali kako zakvačiti biljeg na jaje, čak i da ga je ponijela?
Lutak promijeni boju. Marijana to promatra sa zanimanjem, ali bez uzbuđenja. Lutak nanovo promijeni boju, a onda se vrati nijansi kakvu je imao kad ga je Marijana prvi put vidjela. Ubrzo zatim, ciklus se ponovi.
"Galebe?"
"Molim, Cesarice."
"Je l' on to govori nešto?"
"Na neki način."
"Prevedi", kaže Marijana, "budi drug."
"Žao mu je", kaže Oliver.
"Je l'?" kaže Marijana. "Zašto?"
"Što je otišao", kaže Oliver.
Marijana se namršti. Odstupi za korak, a ruke preplete na prstima. Gleda Olivera kao da je elektronski mozak vuče za nos. "Kako to misliš?" pita. "Kamo je otišao?"
"Dalje", kaže Oliver. Vidi Marijanin pogled pa nastavlja: "Njegova je vrsta stvorila tvoju i onda pošla dalje."
"A je l'?" kaže Marijana.
"Zanimalo ih je što još mogu stvoriti."
"Baš ih je zanimalo, je l'?"
Oliveru se Marijana čini hladna i strašna. Pita se kad se naučio bojati. "Ljutiš li se na mene, Cesarice?", pita.
"Imam li se razloga na tebe ljutiti?" kaže Marijana. Bijesna je. Oliver ne umije odgovoriti na to pitanje. Pretražuje podatke, kako stare tako i nove, ali ne nalazi odgovor.
"I što sad hoće?" pita Marijana. Gleda jaje. Grana se povlači iz dohvata. "Što sad hoće to krmeljivo krpeno govno?"
Oliver oklijeva. Vidi da će odgovor razbjesniti Marijanu, a ne vidi kako je izostanak odgovora neće razbjesniti.
"Olivere!" zareži Marijana.
"Želi se vratiti", kaže Oliver.
"Ma, je l'?" kaže Marijana. "Samo tako?"
"Nema kamo", kaže Oliver i zna da je pogriješio jer zvuči kao da je na lutkovoj strani.
"Baš lijepo", frkne Marijana i gleda jaje. "Nema kamo pa se sjetio nas! A gdje su mu sad te vrste koje je stvorio?"
"Nema ih više", kaže Oliver tiho. "Samo ovo stablo. I on."
Marijana gleda Olivera kao da će ga raskoliti pogledom. Zatim gleda jaje na grani. U jaju, lutak mijenja boje, dvije, naizmjence.
"Je l' opet nešto priča?" pita Marijana Olivera.
"Priča", kaže Oliver skrušeno.
"Što?"
"Kaže 'oprosti'."
Marijana teško diše. Gleda četverooko klupko u jaju, u gnijezdu na grani. Želi ga mrziti. Želi zgrabiti jaje i zavitlati ga da se razbije o terasaste zidove, želi nagaziti krpenoga lutka tako da mu sva četiri oka iskoče iz lubanje, želi zaurlati kako jedno "oprosti" nije i ne smije biti dovoljno za sve vjekove čekanja i svu samoću.
Ali ne može.
Nema više snage.
Treba joj zraka. Ni ne provjeravajući sastav atmosfere, jezikom daje zapovijed odijelu da otvori vizir. Oliver je užasnut, ali odijelo se ne buni pa Marijana uskoro puni puća metalnim zadahom lutkova broda. Poznat joj je to miris: vonj olupine, smetlišta, propasti. Sve je tako poznato. Ovaj brod je došao iz beskraja da joj kaže kako su razmjeri možda drukčiji, ali kako je tuga svugdje ista.
Marijana izdahne. Učini joj se da u oblaku svoga daha vidi smrvljene čestice gorčine koja joj je tako dugo sjedila na grudima.
"A dobro. Smislit ćemo nešto", kaže umornome drevnom lutku, "pape."




ps
(pisanje je biranje trenutaka iz stvarnosti ili mašte. što je dobro pisanje? znati izabrati. pisanje reducira, a istovremeno proširuje doživljaje, stvarne ili zamišljene. pisati znači pulsirati. kao srce.)

:-***

pišeš...dakle još si živa! neka...sigurna sam da će biti još (da ima još) življenja...valja ponešto i zapisati! priznajem, nisam sve čitala (imam neke svoje razloge)...ali sama pojava tvoga teksta...ohrabruje!

:)

Jerry Ryan (7/9) je komad!

ajd..nek mu bude...kad je takav:)))
fino

radosna sam
nakon dugo vrmeena pročitaj nesto tako " moje ",usudim se reci
od prve rečenice zadnje ...
cijela komopozicija sve teče
usporedbe briljante