Sve i ništa

Čežnju magijom snenom pod jastuke stavljaš
sklapaš kapke, surovu stvarnost ostavljaš,
putuješ kroz san na mjesta koja ne zaboravljaš,
tamo gdje nevinošću djetinjeg srca se zabavljaš.

Tijelo ti miluju baršunaste harmonije sretnih zvijezda
kraljica si onog prvog i najmoćnijeg božanskog akorda,
kroz špalir supernovih lebdiš, tebi u čast nastaje bakljada,
skoro sjeta će na lice tvoje, u daljini nazire se jave gromada.

Dolazi vrijeme jutarnjeg svjetla, oglasit će se skoro alarm,
zakoračit ćeš u novi dan, noseći u kosi lijepih snova šarm.
Na stolu, na javi, šalica tople prve jutarnje kave,
odsutan pogled kroz prozor u svakodnevnicu istine, bezlične i hrapave.

I tako kažeš,bezlična svakdnevnica.
To mora da je nekome kome je dosadno
i ne zna kuda bi ili nema s kime?

Ili je sam, tko će ga znati.
Svijet je pun onih koji sami sjede uz jutarnju kavu, pogleda uprtih kroz prozorska stakla, lutajući ostatcima snova.

Dosada i stanje dosade je jedan od najtežih čovjekovih poraza.

Nisu li onda takvi ljudi nesnalažljivi?
Možda lijeni kako bi učinili nešto da se to promijeni
ili su im kriteriji toliko nerealno visoki da nikada neće
ostvariti ono što žele?

Ne bih koristio taj izraz 'nesnalažljivi'.
Prije bih nazvao ličnostima koji nalaze mazohistički užitak koji cpre iz robovskog stava prema vlastitoj dosadi. I to na duboko emocionalnoj razini, skoro u stilu razvijanja Stockholmskog sindroma, gdje su još pokazivali trunčicu ljudskosti kad su se osjećali taocima iste, samo što je to nadraslo te okvire i došli su u početnu točku - suočavanja sa činjenicom da svo sranje koje imaju izvire iz njih samih, i da je sjeme toga dosada...a takvo stanje je jedno od najgorih samodestruktivnih oblika koje metastaziraju u paranoidne fiksacije čije konce više ne mogu pohvatati ni u ludilu.

Ne moraju nužno biti kriteriji nerealno visoki.
Možda se radi o nastojanju da se na silu bude dio nečega, a kojem ne pripadaš ni po jednom parametru vlastitog postojanja?

ojla , pa ti si živ,

Naravno.
Zar je trebalo biti drugačije?
Kako je starino?

gura se pomalo , sukladno godinama

rijetko te vidim ,pa sam pomislio da te nije kakva morska riba pojela
al vidim da nije , nek si ti meni živahan ;))

Ma kakvi, morske za sad ja tamanim.

Šteta za te ljude kako kažeš Hbs.Ali ipak mislim da za njih
postoji neka nada.Uvijek se mogu izvuči iz takve situacije
ako to stvarno žele.Očito je mazohizam u pitanju,tko će ga
znati?

noć...

Naravno da žele. Ali im se ne sviđaju izbori koje imaju na raspolaganju.
Zapravo, lijeni su. Znači do sad imamo lijenost i dosadu.

Svako dobro vuče.

Pa da oni bi visoko standardizirane osobe
a da ni sami ne zadovoljavaju sve standarde.
Pomalo je to egoistično a donekle i neostvarivo.
Preostaje im život u iluzijama.

Na silu biti dio nečega? Može se, ali na što to onda liči?

To je u redu dok se iluzije ne prelamaju preko leđa drugih ljudi pretvarajući ih u neke svoje ''istine''?

Ajme ča ste vi pametni ! Nije vam lako s nama koji nemamo pojma šta ćemo od dosade.. eh

Liči na ličinku hehehehe

Hehehe :)))

I tebi dobru večer želim caffe...raskomoti se i objasni nam što je sporno.

Ljepota je u očima promatrača , he he !

:-))))

Jedno je stvarnost a drugo što oči vide.
Što god mislili da je lijepo postoji još bolje.

Ako ne osjetiš badava je što vidiš.

Moguće da dolce nije mislila doslovno na oči.

Dolće voli fakire i zelene papričice...

Možda i pokoji bankovni račun sa više nula..

Mora da sam postao bezosječajan kad tako govorim.

Eto,stavi me Cyber na ignor jer se više ne uklapam u njezinu iluziju.

Staljinove čistke,sve nepodobne treba izbrisati!

Ajmo razgovarati o palačinkama.
Tko zna raditi palačinke?

Kao da je to bitno Rex.

Konkretnije nešto.
Slova ima lijepu fotografiju.

Idem vidjeti.

Hobotnica? Ljepša mi ona u zlatnoj haljini
mada je opasnija od hobotnice.

Ona ima samo jedan par krakova.
Hobotnica više.

Nego vidi ovo:

http://www.index.hr/black/clanak/ludjak-ili-genijalac-za-pedeset-godina-izg
radio-katedralu-od-otpada/724036.aspx

Ovo ja nazivam vjerom, ovo je Čovjek.

Mene interesuje kako ste vi ovde došli do dosade?
Da neko nezna što će sa sobom od dosade.
Prvo alarm bi trebao da znači da ona radi,ide na posao.
Znači nije joj dosadno.
Drugo odsutan pogled kroz prozor bi trebao značiti sjetu.
Možda je nekoga imala pa izgubila,ima svakakvi sudbina.
Treće svakodnevnica bezlična i hrapava bi trebala biti
normalna za one koji jedva sastavljaju kraj s krajem.
Posao možda kava ili piće s društvom i kuća/stan.
Nema se novca za provode niti baš neko društvo za
druženje jer svako je zauzet svojim poslom,svojom
obitelji i djecom.
I što onda da radi neko ko je izgubio nekoga i sada
je sam.Da na silu bude s nekim koga ne voli.Samo
zato da ne pije sam prvu jutarnju kavu i da ne gleda
odsutno kroz prozor.

U današnjem svijetu, to bi nam trebali biti istinski uzori.

Ovo si ti tape, pravo oficirski rastumačio hehe.

Ti Tape, očigledno imaš kvar na televizijskom prijamniku. Dešava se.
Sada bi vjerovatno gledao TV, nego bio na Iskri.
Ali nemaš što raditi, pa si došao ovdje...da ti ne bude DOSADNO.
I to je pohvalno.

Ja sam večeras ovdje da se odmorim.

A možda je sjediti sam i piti kavu i gledati odsutno kroz prozor u određenom trenutku najbolji izbor?

Za dobar provod ne treba nužno mnogo novaca.

A sad ću napustiti vaše društvo.
Ugodan vam ostatak noći želim.

Pa ne moramo biti odsutni,uvijek možemo razmišljati
i u glavi nešto kreirati pa pokušati poslije to ostvariti.
A to Tape da je netko nekoga izgubio je činjenica ali
je i činjenica da se mnogi poslije toga nisu u stanju
adaptirati u novu vezu jer poput male djece žele natrag
ono što je bespovratno nestalo.To su ljudi koji ne znaju
krenut dalje.Kraj desetak milijardi ljudi netko je sam godinama
i trabunja ovdje kako za njega nema nitko tako dobar kao što je
bio onaj koga su izgubili.To je podcjenjivane cijelog ljudskog svijeta.
Nesposobnost da se suoče sa gubitkom voljene osobe i da krenu dalje.

koja dobra pjesma :)

a tek after party :)

Sve je to zivot..Zasto bi zivot uvijek morao biti party?Svatko ima svoj put , a na svakom putu nuzna su razdoblja. bivanja sa samim sobom,koja nisu uvijek ugodna. Razdoblja tuge,sjete,ceznje..ponekad dugo traju..sve dok jednog dana. ne shvatis da je to trebalo biti kako bi postao zreliji,emotivno,duhovno..
Godinama sjedim sama na kavi ujutro,uzivam u svakom trenutku..
Nekad nije bilo tako,no nervoze prolaze..
Samo,vazno je napredovati,uvijek ici dalje,ne ostati zarobljen u vlastitim strahovima zauvijek.
Zivjeli vi meni !