Ručkić krčkić

Stvarno pijem pivo. Što je rijetkost, ne volim ga, nije mi fino. Ali, ostale neke limenke od rođendana i dovelo me u napast... Zapraf, uopće nije loše!

A ovo za jebanje... Na doslovnoj razini, ma kakvi, uopće ne! Nevjerojatno kak mi je Iskrica ubila volju za tim. To postvarenje seksa, ta amputacija osobnosti i svođenje na funkciju, na fetiš, na komadić, ta lijenost, ta vulgarnost, ta trapavost, taj uzmak sponatnosti, otvorenosti, pa i radosti... Jock! Išlo mi je dok je moj um bio toliko željan noviteta da bih na sve ove manjkove dogradila što mi treba, ali mislim da meni ipak treba puno više, a da ne spominjem DRUGAČIJE, nego što mi se ovdje ponudilo; i ne da mi se sve graditi sama. To je onda okolišna masturbacija.

Na metaforičkoj razini, isto mi se ne jebe. Iako počesto mislim da mi se jebe. Ono, pogledam, aha, ova(j) sere to i to, očekivano, ajmo dalje, viš, s ovim bih se mogla i složiti, pa da, to je ta(j)-i-ta(j), nije ni čudno... I stvarno mi se prcucka, onak, ovlaš i usputno, sve dok je tako kako sam navikla, pregledno, očekivano, rutinski udobno.

A onda sebe uhvatim kak sve to skup omalovažavam; a svejedno sam tu. Hm. Onak, teoretski gledano, rutinski seks bi mi bio prihvatljiv jedino ako postoji neko veće i važnije dobro koje bi se uzdrmalo njegovim prekidom ili postraničnom dopunom. Znači, ako prihvaćam blogersko rutinsko jebuckanje, štoviše, ako mi je važno da bude baš TAKVO, onda zasigurno postoji to neko veće i važnije dobro.

Mislim da sam u početku vjerovala da tu rutinu mogu razbiti svojim angažmanom... U stvari, u samom početku početaka, to mi uopće NIJE bila rutina; ali, kad sam shvatila da jest, mislila sam si, bahato, ma daaaaaaaaaaaaaaj, tko se može miriti s nečim ovakvim, ajd da ja to razbucam! A nisam razbucala - uklopila sam se. Prihvatila sam poziciju koju ste mi dodijelili u tom našem grupnjaku, a na privatluku zalupila vrata, ako s nekim uopće prozborim, onda je to kroz špijunku, i sad dahćem u zajedničkom ritmu.

Je li sve ovo skupa opuštanje? Korekcija iluzija koje imamo o sebi i svojem življenju izvan digitalnih svjetova? Verbalna onanija? Repić nade u mogućnost drugačijeg bilo čega? Uzmak pred nerutinskim mislima? Maćehino zrcalo iz bajke?

Nekome, pretpostavljam, ponešto od toga; meni osobno, sve spomenuto, ali ne odjednom, nego kako kada.

Na osobnoj razini - onoliko osobnoj koliko to ovdje može biti - nitko od blogera mi nije važan. Oni koje sam upoznala osobno i zadržala se s njima više za mene tak i tak nisu blogeri, nego osobe s osobnošću, opipljive i s nekim drugačijim imenom, čak i kad ih oslovim onim pod kojim sam ih upoznala. Ali mi je važno imati tipove, nekoga tko će uvijek izvaliti neku glupost ove ili one kategorije, nekoga tko će se praviti pametan, nekoga tko jest pametan, nekoga kome nemam ništa reći, nekoga kome bih ili jesam rekla svašta, sve te antipatikuse koji me upozoravaju da je ljudski rod sposoban biti zaista gnusan i sve one simpatikuse koji podsjećaju na slatkoću i lakoću življenja, čak i kad su karijesno slatki i nepodnošljivo laki... I uzvrpoljim se kad isti nick bude u obje kategorije. Ne, ne, ne, ne - preglednost, dragi moji!

Jer, kad ima preglednosti, nije ponižavajuće i odiozno biti samo zaslinjeno stopalo o koje se spopiknu neoprezni, ili crna rupa u koju očajni sipaju svoj jad, a ova ne uzvrati, uzme, oteža i zamrači. Lijepo je to, štoviše.

Iako za mene krivo. Svjetonazorski.

hahahha

pivo ti se pjeni
jebe se i meni

Živili!

pijem slatku kamilicu..nećem reći kaj mi se, jer nije pristojno nit je pravo mjesto za to..

izgleda sam pobrala neki jebeni virus