Ručkić krčkić

Ne sjećam se da mi je to itko izrijekom ispričao, ali uvjerena sam da sam iz ozračja nekak upila očekivanje da će muškarci doći sami, bez mojeg poziva i/ili truda: ja se pojavim, i ako ima neki kojem sam OK, a on nekim vrhunaravnim uvidom kuži da bi i on meni mogao biti OK, eto ti njega. And we live happily ever after...

Vjerovali ili ne, uglavnom je tako i bilo, sve do mojih ranih 40-ih. Bar sam ja mislila da je tako bilo. Dobro, znala sam im malo pomoći izazovnom oblekom, nekim pitanjem za koje sam znala da znaju odgovor, blistavim osmijehom i manje-više spontanim širenjem zjenica dok mi pričaju nešto njima očigledno zanosno. Čudila sam se ženama (u stvari, onda su to još uvijek bile djevojke) koje bi priznale da "ničeg ne bi bilo da one nisu uzele stvar u svoje ruke". Kod mene je bilo svašta i bez ruku. U kojima, s 40+, nisam više imala ništa. Točnije, imala sam nešto (nekoga, sorry!) što mi više nije služilo ničemu.

I onda sam počela mozgati i skužila da sam uistinu uvijek ja bila izabrana, ali da sam sama rijetko birala, osim unutar onog izbora nastalog od onih koji su birali mene. Jesam li zato nekoga propustila, zapitala sam se. I ustanovila da jesam. Propustila sam onog malog slikara koji me mjesecima pratio doma u sitne sate, a onda prespavao na Ribnjaku, jer više nije imao prijevoza doma, propustila sam onoga koji je među prvima poginuo u ratu, jer je već imao curu, ali ipak me nazivao i s njim sam doživjela svoj prvi telefonski seks, propustila sam... Uffff. Puno njih!

Jer sam nuđenje smatrala neukusnim.

Bezveze! To je kao da kuhaš ono što se drugima sviđa, a živiš sama i sama jedeš ono što samoj sebi skuhaš.

Međutim, ima to svojih dobrih strana: kad ti se ne sviđa, nisi kriva ti, nego je recept loš. Ili je, drugim riječima, frajer progrešno izabrao (mene), a ja sam samo bila uljudna, sve dok nisam skužila da ON griješi. Uzeti stvar u svoje ruke predstavlja rizik da se nađeš s nekim ustobočenim penisom, oči u glavić, i shatiš da si se grdno zaribala. I kaj sad...? Hvala, ali ipak ne bih. Pa, može i to. Nisu svi muškarci ni silovatelji, ni droljani. Neki zaista poštuju "Ne", čak i u takvom trenutku.

Dakle, nakon nekoliko pogrešnih "stvari" u mojim rukama, stvar sam preimenovala u "inicijativu", uglavnom bez ruku. I ustanovila sljedeće:

Nemam ukusa. Ne, nije to isto kao "imam loš ukus" - ja ukusa jednostavno nemam. Nemam pojma što hoću.

Moj bivši, najvoljeniji, najtolerantniji, najkompatibilniji unutar onog izbora koji je nastao biranjem drugih, nerijetko bi mi rekao da sam ja poput evolucije, neizmjerno spora. Vjerovali ili ne, ja svoj ukus tek izgrađujem, a proživjela sam više nego što mogu proživjeti unutar ovog jednog života. Trebala bih ih više. Života. Kao i evolucija. Za sve pogreške, mutacije, nepotrebnosti i uzgoj optimalnosti.

Ali, još uvijek, meni je ispod časti nuditi. Ponos mi ne da. Mislim si, ako sam dobra, onda ni ne moram. Valjda. Možebit je to zaista predrasuda. No, moj ponos nije. I zato ja pregledavam to što se nudi, te koji se nude, i ponosno odbijam. Jer, nudi se sve manje, a blogme i lošije. Pa onda zaključim da je dobro dok ponude još uopće ima...

I ponosno kuham. Za sebe, po svojem ukusu. Bacim kad zaribam. Čudim se kad ni sama ne znam jesam li pogodila ili nisam. Ali, sita sam. Evolucijski, znači, napredujem. Možda jednom i spoznam što zaista želim.

U međuvremenu, znam što ne trebam.

Bez straha Vega, samo se penješ na višu evolucijsku stepenicu. U već slijedećem životu stvari će ti biti puno jasnije i lakše. Do tada prihvati da je primarni odnos između muškarca i žene " Ruka u ruci, ruka u stvari, stvar u ruci i stvar u stvari " Lipo te pozdravlja Dilajla !

Dobronamjeran savjet: Kupi si igle i nauči heklati...

ha ha..nemaš pojma koliko si ovim zapisom ocrtala sebe. nije to nit loše nit dobro...naprosto to si ti...pomalo inertno biće, žena...istina um ti radi ko vurica no očito sve drugo spavalo je zimski sam. i sad bi ser ti budila? ma brus...samo lamentiraš i nadalje. ja volim uzet stvar u svoje ruke još uvijek...no sve više se prepuštam...onome što želim, iako uglavnom najčešće ne želim. no ono malo željenog je još...ha ha...volim kad mi raste u ruci

Sorry, društvo, morala sam se primiti kuhače...

Hekleraj mi je neprivlačan, ali štrikeraj je definitivno otvorena opcija.

Kaj ćeš, mai, neke žene - npr. ti - su zakurac i zato na kraju uvijek kurac imaju.

Jesemti, kad čitam tu ženu, mai, mislim si, kak je to proživjeti 6 banki misleći samo, jedino i isključivo genitalno??? Ono, maho ti, ne maho, ona u genitalije. I niš drugo nit vidi, nit kuži, a blogme ni to ne kuži... A živa, zdrava, radi, odlučuje... Nemrešbilivit!

btw vego...kad i ako doživim ovdje na iskrici 60. tebe ću prvu počastit...u armaniju. no ne ovaj, jer još nije taj. jedino kaj se bojim kad bude taj da ti ne buš nit mogla dogibat do armanija. a ja eto čak i tam norim a nisam...čak noris!

Bože moj lipo li je gledati kad se dvi mačke tako žestoko granfaju, a mi mačori sa strane navijamo i guštamo !

Ne brini, mai, eto mene nagodinu, makar u kolicima! Nego, koji će to biti put, peti jubilarni, da slaviš 59?

Hehe, Dilajla, tebe je očito lako usrećiti. Blažen bio! ;-))))

Nego, kaj se tog Armanija tiče, evo, tu su fakat na djelu moj ponos i moje predrasude: nekak mi je ponosu nepodnošljivo pridružiti se hrpi luzera koji glumataju da biraju, i onda fakat nešto izaberu iz tih ostataka ostataka koji se tam nađu... Moje je geslo, ako nemrem naći ono što hoću, to ne znači da moram uzeti ono što neću, i kvit!

Iako je ovo njihovo armanijevanje vjerojatno zdravije, logičnije i vitalnije od mojeg. Hebga! Neke stvari su jednostavno stvar evolucijske točke - tam si gdi jesi i ni mrdac.

Tako je, male stvari obično najviše usreće čovjeka ! Samo jeli to između vas dvije kakva mala stvar, ili iza toga ima nešto veće? ( ja sam ovdje novi pa neznam )

Kaj je malo, a kaj veliko uvelike ovisi o veličini čovjeka, Dilajla.

Misliš o veličini njegove duše ?

Kako kome, Dilajla - nemamo svi ista mjerila, zar ne?

Nebi bilo ni dobro da ih imamo. Život nebi bio interesantan. Ali neka pravila su univerzalna i vrijede jednako za sve ljude. Mislim da na prvi mah i već po tim šablonima možemo ih svrstati u grupe.

kad smo kao prstaci,rodimo se i živimo u nekoj stijeni
izgrađenoj od bezbroj predrasuda i pravila,što logičnih ,što nelogičnih
treba sebi napraviti mjesta za izrasti u svoj pravi oblik
i tako nam prođe prvih sto godina :)

A ako smo sretni prstaci, završimo u nekoj dobroj buzari :-)))

Treba sebi dati mjesta, ali tako da ne ugrozimo rast susjednog prstaca ( opet pravilo )

Dilajla, pravila, kao i osjećaji i ljudski oblici, podliježu volji evolucije. U Danteovo doba, izdaja je bila veći zločin nego ubojstvo, na primjer, a u 19. stoljeću ljubav sasvim sporedna pojava u usporedbi s Dužnošću. Možda je danas veličina kurca, novčanika ili usnica osnovna mjera, ne znam, jer sam nekak uspjela opstati kao usamljenica i prosuđivati svijet iz svojeg ćoškića i iz svojih potrebica i željica.

A oni nesretni završe na blogu !

Zabole me za prstace i koliko mjesta imaju! Kao i njih za mene. Ja sam si lijepo skuhala varivo od miješanog povrća, dodala tome filano pile od jučer, najela se, promijenila posteljinu, pijuckam kavicu, prduckam potiho, iako je pasonja gluh, a mački je moj prdac čista droga, kasnije ću u kadu, oprati kosu, fino se nauljiti uljem od kvarnerskih trava, i meni je svijet OK. Niš mu ne fali. U njega smije samo onaj koji ne smeta, a obogaćuje. I to je sve.

Znači zavučena u ljušturu kao školjka. Na svaku opasnost iz vanjskog svijeta .... hop zatvoriš poklopac. A izazov, hrabrost, želja, znatiželja ?

Za to je vrijeme prošlo. Svaka časna školjka je gradila svoju ljušturu kroz sve navedeno da bi joj poslužila kad postane troma. Neke su od boli uzgojile i biser pa ga sad njeguju. Neke ništa, pa opet njeguju to ništa. A i jedne i druge sanjaju buzaru :-))

ne mislim da je nesreća završiti na blogu,
tj ovo na blogu nije nikakav završetak,
jer ne vjerujem da je to nekome jedina stvarnost
samo je dodatna komocija,komuniciraš kad te volja,govoriš što te volja
prestaneš kad te volja,možeš biti obučen kako hoćeš,uz to jesti,gledati tv
obavljati nešto stoto

a buzara...
tu i tamo nas netko skuha,šta možemo :))
odoh ,baj

Hm. Morat ću napisati blog o tom kvazi-pomlađenju svijeta... Kak se to uspjelo desiti tako brzo, za mojeg života, a rođena sam 1961.? Znači, u doba paljenja grudnjaka, djece cvijeća, pilule i spirale, mode za mlade, glazbe za mlade, mladih nada, a poslije mladih lavova... I je, kužim ja to, prijala nam je takva kultura dok smo zaista bili mladi, ali jebiga, i ostariti se mora, a ta kultura dokida svaku radost u starenju. A te radosti postoje, ja ih otkrivam, ja ih njegujem, i ja ne dopuštam da mi kozmetičke, farmaceutske, modne i ine industrije oduzmu užitak u tom dijelu života. Ne dam i gotovo! Dosta sam se ja trudila, dosta sam vijala sisama po svijetu, sad mi je vrijeme da se opustim, prepustim, ulijenim, usporim i budem svoja. Na svome. Koje, srećom, i unatoč mladenačkom bahatom neoprezu, imam.

Odoh i ja. A buzara je jako dobra ideja! ;-))

Sad bi te trebao pitati koliko imaš godina, a znam da je to nepristojno pitati damu pa neću. Sudeći po tvome britkom jeziku ispred tebe je još 100 godina života. Možda te je nešto privremeno nagnalo u školjku, pa ako si tu uzgojila biser iznesi ga na sunce - pa neka na tvom vratu zablista u punom sjaju !

"Susrecemo mnogo ljudi koji govore o slobodi,
ali ih nalazimo vrlo malo koji nisu sav svoj život
posvetili tome da sebi skuju okove"
(Lebon)

Frkica od odbijanja.
Zapravo.
Mislim.
Latentna neka.
Cmok!

A ni ja više ne znam ni što hoću a do sad sam u izboru uvijek fulala. Sve ča san izabrala, je bilo pogrešno. Jbga.. A valjda ću se u drugom životu naučit. Uglavnom, nisi jedina, da znaš.

najbolje od svega
ono je geslo