...

o Pjesniku još uvijek nemam neko mišljenje. o njegovim pjesmama...oooohhhdaaaaa
onda sam, isto kao i ti, malo prošvrljala kroz njegove snažne stihove, i otkrila da ga ima posvuda, po svim blogovima, nickovima, el. časopisima etc. i onda mu se naprosto obratila s divljenjem i nekak je spontano došlo da sam mu otkrila svoje ime i prezime. onda mi se obratio i preko fejsa pa smo se sfrendali. ovo pjesmarenje i dopiskavanje mi je ugodan odmak od svakodnevnice, pa bio on sedamdesetgodišnji starkelja kojem je to zabavna igra, ili sredovječni prefrigani maher koji je uz to besprimjerni erudita i poznavalac lijepe riječi. samo mi baš nije jasno zbog čega se toliko skriva i muva među autsajderima kao nas dvije. jer, nesumnjivo ima otvoren pristup svima onima koji su u tom fahu, dakle ljudima koji se bave književnošću kao poslom, bilo da su profači komparativne, lingvisti ili tak nekaj. znaš kaj to znači? dvije stvari: ili je toliko dokon, ili nam pjesmuljice zbiljam vrijede! iako se ne guramo u kojekakve profinjene klubove gdje bi rado jedan drugome zarili kljove u vrat no, jednom ću ga i to pitati. bilo bi zanimljivo čuti kako će odgovoriti, he, he (mala sitna zlobica). vjerojatno će se izmotavati, jer sumnjam da će imati interesa da odemo na čašicu razgovora. već sam ga bila pozvala, pa je eskivirao pod nekim nemuštim izgovorom.

a kaj se tiče tvoje poezije, rekli su mi nekoć davno da sam stara duša. i to podrazumijeva sve i svašta. među inima, i to da imam izrazitu senzibilnost nenamjernog virenja kroz tuđe zidove. naime, vidim i ponešto iza. jesi li čitala slučajno "zelenu milju" od s. kinga? inače, ni najmanje ga ne cijenim kao pisca. sve je to samo ista škola kreativnog pisanja, nedorečen je, šteta, ima tu i tamo i dobru ideju. no, onaj lik, onaj crnac koji je imao sposobnost žestoko osjećati tuđu bol, eh, na kraju je nevin završio na el. stolcu, vidiš, ta me zelena milja, ne progoni, nego hodam duž njezinog puta. u više aspekata, možda ćemo imati prilike i o tomu.

i drago mi je da si se javila, rijetko imam običaj kontaktirati s osobama koje osobno ne poznajem. govor tijela, ton glasa, fina mimika, to mi govori i više od riječi. uostalom, znaš. samo što smo sretne i blagoslovljene (ne, ja sam ortodoksni ateist!) darom da misli pretvaramo u riječi. a ne bismo to mogle nikako da nemamo iz čega stvarati misli same. većina to ne može, naprosto ne može.
eto, draga

eh, čitala sam i jednu i drugu! već prije. da.
čitam ih ponovno. i nisam njegovu pjesmu uopće shvatila zapravo kao odgovor. ne, tuđe pjesme su za njega (na stranu to što ih itekako osjeća i sposoban ih je raščlaniti na proste faktore, mislim, stilistički) samo poticaj da iz sebe izbaci ono što mu se neprestano kuha pod lubanjom. ono što si rekla: stilska figura koja mu daje inspiraciju na ono njegovo. jer, nije nazvao uzalud cijeli svoj topic: vezani stih. vidiš kako se uvijek referira na nečiju tuđu riječ. bilo bi dobro znati jel to zaista zato da je iskoristi za provalu vlastitih brana, kao ona kobna domina koja isklizne iz reda i izazove lavinu, na kraju poklopivši sve svojim snažnim stihovima, ili (ponekad i to pomislim) da je toliko rezigniran starošću i ispraznošću svega oko sebe da već odavno ne osjeća druge ljude. jer, znaš, ponekad smo toliko zatrpani do grla vlastitim iskustvima da nam svaki i najmanji trzaj osjećaja natrag doziva nesnosnu bol koju smo jedva preživjeli u nekim prošlim vremenima.

ja bih rado izašla iz kuće, imam i razloga (dan muzeja, čaga na štrosu, par poziva za kafenisanje s frendovima, kazalište) da me nije jučer opet zaštekalo u kičmi, a i ne želim vidjeti neka neminovno prisutna lica koja me podsjećaju na neslavni ljubavni neuspjeh. a želim biti nasmijana, prpošna i vedra, tako se zaista osjećati, i tako izgledati. što ovih dana sigurno nisam, iskrivljena od bola. što tjelesnog, što duševnog. šmrk. dakle, preostaje mi da iščitam još ono malo stranica koje još nisam, bacim pogled na fejs, iskričarski blog i forumhaer, nazovem par frendica, izmijenim koju riječ s klincima, bacim nezainteresiran pogled na kronični nered u stanu (eh, da dojde sanitarna inspekcija najprije bi me poslali ludničarima, a onda u zatvor zbog ekoloških razloga, ha, ha) i pripremam se na davež svoje prepedantne histerične sestre koja mora voditi ozbiljan razgovor u vezi tate kojeg je uhvatila ozbiljna demencija, a stara je već luda od slušanja njegovih nepovezanih pričica i gomile gača koje čekaju pranje. eh, da da ne zaboravim neugodan slučaj neplaćenih računa i blokirane kartice. no, tu zaista ne mogu ništa efikasno: plaća dolazi tek za tjedan dana. možda.

evo sam ga oprala javno, no nema koristi, taj brije svoje brije, sve ovo mu je samo gimnastika za mozak + malo tašine+ neobaveznost+skupljanje ideja+ popunjavanje slobodnog vremena. nesumnjivo negdje radi, jer javlja se taman oko početka radnog vremena, pa oko stanke za gablec, pa onda pri kraju smjene. navečer kad dojde doma onda sjedne i malo više piskara. zna puno o svemu, a vrlo je pismen i kuži se u književnost, znači društvenog je smjera. o nekim čisto biološkim stvarima očito zna premalo, samo okvirno, daklem, nije prirodnjak, očito. možda i jest star, pa ga žulja zakržljalost moždanih vijuga. nesumnjivo se mota oko književnih kutaka i društava, vidim da na fejsu ima dosta poznatih prijatelja iz kulture koji mu i komentiraju. a kad sam ga pozvala na književno jutro, odagnao je to s bezveznom isprikom. hm, ima tu patologije ličnosti, ima, ima! a i matu janka sam tamo malo obrisala, ah, kaj se taj na svašta izmotava. onak, pjesnički, ha, ha.

„…draga moja, prolaziš kroz klasičnu krizu identiteta svena adama ewinog kroz koju nas je prošla cijela vojska…“
krivo, svoj identitet nadograđujem otkad sam živa i futrat ću ga do smrti. no, imam ga i ne treba mi tuđi. obilježena sam svojim otiskom prsta, krvnom grupom i genetskim kodom. i gotovo. isto tako mi je i u glavi. no, bit će da neki drugi nemaju taj kod vlastitosti u svojim glavama, šteta, u nekim godinama se to već zove nezrelost, zastoj u razvoju, votever, nisam stručnjak za mozak.
Quote:
„…želim ti od srca da te pusti bliže sebi od nas drugih…“
ne treba mi, više mi ne treba, jer naprosto nije prihvatio odmah ono čisto ljudsko, jednostavno, ne treba mu to, ali je i dao do znanja da u njemu samom postoji hiljadu ograda. šteta za njega, šteta...
Quote:
„…što on gradi pjesničku karijeru na anonimnosti i, kao takvoj ličnosti, nipošto nitko nikad ne smije saznati tko je on jer bi inače sve palo u vodu.
dosta dobar koncept, moram priznati, i sasvim izvediv. i zasad-funkcionira…“
koncept?? glupo. ako se radi o pjesničkom izričaju, onda tu radoznalost i činjenica stvarnog života nema nikakve poveznice s njegovim pjesmama, osim da je elokventan, erudita, poznaje književnost i ima smisla za poeziju. a sve ostalo, ha, ha, kad bismo poistovjećivali ljude i njihova javna djela, onda bih se prvo odrekla shizoidnog newtona, pokvarenog ničea, perverznog goldnera, egotičnog krleže, prišipetlje tina i svakojakih drugih proračunato lepršavih tipova, ha, ha. koncept koji nije nikakav koncept jer je dovoljno plasiranje pjesme, kak se ono glupavo veli "same po sebi", sve ostalo je hohštapleraj tipa modni mačak.

tam na fejsu , na njegovom zidu sam svašta napisala. i da znaš, ukrala sam ti ovu ideju o konceptu. to je baš koncept, životni. samo se pitam: a čemu sve to.
„…meni se ta ideja o anonimnosti zapravo jako svidja. ako pogledas, svijet u kojem zivimo je toliko javan, profan, informacije dostupne jednim klikom misa...
on zeli pokazati suprotno. da se i u takvom svijetu moze ocuvati integritet.
osim toga, tko zna kakve razloge ima za to.
mene je ispocetka mucilo isto pitanje kao i tebe, sve dok se nisam zapitala: a tko sam ja da propitujem tudje razloge? …“
„…kad mu opet pukne film pa se pobrise, ili samo nestane, falit ce nam …“

ma imali smo malo žešći (ha, ha, meni djetinjasto smiješno) okršaj, provocirale ga njegove silne obožavateljice, lada glamuzina &co., pa je napisal i par novih pjesmica, tek toliko, kao prkosni odgovor. nisam njegova grupie. i zapravo me ne zanima njegov osobni život. vjerojatno je stvarno neki profa u leksikografskom ili tak nekaj. svijet pjesništva pun je, kao i sve ostalo, taštine, praznine, kompleksa, neiživljenih čežnji, zlobe, manipulacija, okretanja love i dogovaranja poslova u birtiji ili nekoj hohštaplerajskoj kavani, klubu odabranih veličina etc. sori, to ne pušim! i pitam se kakvi su to kompleksi naveli ma bilo koga da ima potrebu "čuvati integritet". kakav integritet? on sovjim pjesmama ukazuje definitivno na sebe samoga, kako je sam napisao dosta pjesama o sebi samom, sa svom svojom veličanstvenom sposobnošću brzog, lakog i maestralnog pisanja, vidljivo je svima kako je gotovo savršeno dobar (baš smo jednom diskutirali da nije svaka pjesma prekrasna, ne, svatko ima denivelacija u svojem radu, kad pogledaš velebne pjesnike, ima nekoliko zaista antologijskkih, ostale su sve samo dobre, sjajne, krasne etc. a ima i onih za koje se vidi da su pisane pod pritiskom traženog odgovora). ono što je interesantno, iz njega uvijek, ali uvijek izbija cinizam, ogorčenje, i to ono totalno rezignirajuće, na granici morbidnosti, patološkog ekscesa ekspresivnosti, u tomu se poprilično podudaramo, bol, koju je on svojim očitim iskustvom već odavno uspio izdresirati i automatski je stavlja pod strogu kontrolu tipa: ah, deja vu, to sam već odavno prošao pa me više ne dira, ne treba dirati. znaš, ružno je i potpuno nepotrebno bilo gdje se producirati (taštine tu ima zapravo jako malo, on dobro zna koliko vrijedi među svim tim pseudopoetama koji izdaju gomile knjiga i guraju se na prve stolce na raznoraznim promocijama).kad se svugdje, pa i na fejsu, uglavnom radi o amaterima, sam je rekao u jednom postu na fejsu, pozitivnom prozivkom nekih naših pjesnikinja s puno izdanja, da mu je jako drago što su ga konačno lajkale dvije prave, etablirane pjesnikinje. pazi ovo: etablirane. i to nije rekao podsmješljivo, nego s iskrenim oduševljenjem. dakle, čisto ljudski, zaista mu je stalo do pohvale. i nije mi jasno kako mu nije jasno da njemu ne treba nikakva manipulacija drugim ljudima, nikakvo skrivanje, nikakva poza niti oficijelni pljesak. jel se boji da ne uspije potpuno savršeno u tom grubom pjesničkom svijetu gdje jedan drugome zarivaju kljove i očnjake u šiju. gdje stignu. jer pjesnički krug se ne razlikuje od bilo kojeg drugo ljudskog čopora. kao da se boji da, onako, zaista savršen pjesnik usprkos svojoj kvaliteti ne uspije i u tom svijetu osvojiti najviše vrhove? ne treba mu to. ne treba mu situacija da pred nama, pred ikim glumi nedodirljivog. znaš, u indijskom kastinskom sustavu nedodirljivi su zapravo parije, šljam šljama, nedostojni ičega. u grčkoj su takve zvali "idiotes". no čini mi se da on ne shvaća sve to, okoštao u svojoj nemoći da savlada svojim stihovima onu općeljudsku glupost, primitivizam, malograđanštinu, ispraznost i neukost, i svjestan je da to u nađem društvu nije moguće savladati. pa je onda napravio svoj vlastiti obrambeni mehanizam, na koji ima, uostalom, puno pravo. n, je li to ljudski' je li to ljudski prema svima onima koji su njegovim pjesmama prišli s iskrenim djetinjim oduševljenjem. idolatrija mu zaista nije potrebna, ne.
__________________
ako nisi u stanju izdržati ženu mog kalibra, odi lovit girice i ostani papak
οὔτοι συνέχθειν, ἀλλὰ συμφιλεῖν ἔφυν.

ugodna osoba: "...uf, ti si ovo bome dubinski snimila.
ja se nisam nikad toliko duboko spuštala. mislim si, njegova stvar. i još si mislim, valjda će vrijeme pokazati čemu to sve.
ja nekako ne vjerujem u taj njegov cinizam. svaki cinik duboko u sebi nosi neku nepopravljivu ranu. pritom polazim od sebe, kraljice cinizma (koju ti još nisi imala priliku upoznati, ali vjeruj mi na riječ ).
s druge strane, volim vjerovati u ljude i u djela. jedno ime i jedno prezime u njegovom slučaju ne bi, za mene, izmijenilo baš ništa. važno mi je to što zaista vjerujem da je dobar čovjek. koliko god mrzimštrumfove zvučao.
sve ostalo će vrijeme pokazati..."

njegov je cinizam samo forma, pokazatelj da je definitivno, već davno, daleko iznad profanosti i trivijalija. a kaj se tiče dubinskog snimanja, to je moja zelena milja, naprosto mi tak dojde, kao što netko zapazi svaku vlat trave na livadi, odsjaj zelenih listića negdje visoko u granama drveća. svirač koji i kod dugih uhvati svaki ton, ligaturu, harmonik. naprosto: registracija, štaš. i to što kažeš, ime. tak je svejedno kak se zove. no kad osjetiš neku tugu u svemu, rezignaciju, osjetiš, onda nema pomoći. onaj koji osjeća, možda mu i ne mijenja životni put, mišljenje, ne udara u intimu. ponekad je samo pribrojnik, još jedna slikka, minijatura. već davno me ne opterećuje, već sam dugo internet-uživatelj, i naučila da se ne vežem za nickove, nego njihove riječi. to što vidim i to prokleto pozadinsko zračenje, ne mijenja konstelaciju zvijezda. njemu to očito znači puno, tu je kvaka. ne možda zauvijek, na duže vrijeme, ali trenutno (mislim, otkad piše virtualno) svakako da. i nije bitno jel ga doma čeka hanuma u šlafroku, okolo na poslu hrpa birokrata i uvaženih etabliranih ljudi iz branše, jel mu žena umrla u mukama pa si sam pravi doručak, sve je to njegova stvar. samo, pri tomu ne razmišlja da time duboko vrijeđa iskrene ljubitelje lijepe riječi igrajući dječje igrice. jer, bedak nebu skužil da se prefrigano igra skrivača, niti bu s tim postigel išta kvalitetnije od obične ljudske radoznalosti. a jedno je radoznalost za stihove, a drugo radoznalost vrebanja njegovog vidišme--nevidišme skakutanja po internetskim prostorima. i nisam uvrijeđena što je odbio poziv na kavu, njegov odabir, čak niti to što nas sve svrstava, bez obzira na umjetničke domete, u isto: virtualne kreature, premda jako dobro osjeća onu samo svoju, duboko zatrtu zelenu milju. ooo, daaaa, itekako!
a ti se sad izjurišaj i obavis ve što treba. ja sam u stanju mirovanja. ko međedica. do proljeća i iznad 15 celzijusa. inače ne funkcioniram. ja sam dijete ljeta, da. pusek i drži se

u.o.: "Nadam se da si jutros bolje volje nego sinoć"

,nisam, samo sam umornija. čekam proljeće, stvarno, ukočena od boleština, besparice i još sto problema koje donoi samohrano majčinstvo, starci, nejebica etc, etc, ha, ha. daklem, stanje redovno, s tendencijom pada. stvarno mi treba dodir, obični ljudski dodir. ja sam jedna sitna životinja.

baš si nekaj mislim o ............, no, mi se bedače, prikeljimo na ono nešto boljih vrijednosti jer ih prepoznamo kao svoju nadopunu, sličnost, potrebu, votever. i gadno je, jako gadno kad naiđeš na čovjeka s kojim bi mogla biti sretna, realno znaš da bi mogla, a onda neki prokleti prst sudbine sve zamiješa, ili se otkriju i one druge strane ličnosti koje sve useru. pa, il ti proradi razum , spasi se ko može, briši u širokom luku (vrlo rijetko), ili si naprosto otkantan ko stara cipela. na žalost, bez suvislog objašnjenja, dapače, najčešće bez objašnjenja. moram se još više udubiti u on što si pisala o toj tematici, možda najdem neke utješnije elemente.

e sad o onom našem pjesniku, znaš kaj je tu najmorbidnije? to da nije u stanju normalno komunicirat. eto, nas dve znamo da postoji na netu i ona druga, potpuno ljudska strana, i bez obzira na fizičku udaljenost, u stanju smo razgovarat ko ljudi. zaboga, kad vidiš da nekog nešto muči, zar nije normalno obratiti se na pvt, pa pitat: dušo, zašto pišeš tako tužne pjesme, što ti se dogodilo. i kod njega je stvarno već iritantna ta nesposobnost empatije, kao da su mu ljudi potpuno nevažni, i iskorištava ih samo kao motive za oblikovanje vlastitih stihova. segmentalno. sorkač, to mi je čudovišno, da odagnava svaku pomisao da iza slova postoje stvarni ljudi. jest, ovo je virtuala, no onaj ko stvarno osjeća, taj ne bi samo komunicirao stihovima.

uo: "....hm, zamislila si me sad.
ispočetka sam i ja tako mislila o njemu. o toj nesposobnosti empatije. upoznala sam puno virtualnih ljudi, što putem maila, što fizički, s nekima konkretizirala odnos u toplo prijateljstvo, ali on je uvijek ostao isti.
sad, znam da će opet ispasti da ga branim, ali... ajmoreć da ga shvaćam.
iz nekog razloga, samo njemu poznatog, odlučio je biti neempatičan.
pazi, to ne znači da on u sebi ne doživljava ono o čemu drugi, pa i nas dvije, pišemo.
samo nam ne želi to pokazati.........
ispočetka me to strašno mučilo, jer smo se povezali na neki poseban način. i bilo je obostrano, to je sigurno ko smrt.
ali, kad sam ja htjela zagrebati dublje, slomih nokat. pa još jedan.
.........okreni se oko sebe, pogledaj koliko si krasna ! lijepa, prelijepa, imaš prekrasan osmijeh, talent za pisanje, divan smisao za humor, zavidnu inteligenciju!! ma ne troši vrijeme na šuplje muškarce! imaš toliko toga svijetu za dati i pokazati!
voli sebe! i znam da ti to sve znaš, ali vjeruj mi, muškarci nisu vrijedni plakanja. ...."

o dušo jedna nježna i draga, ne gledam ja njega kao muškarca, niti mi pada na pamet tako nešto. znam da jest muškarac, no to, uo vim virutalnim okolnostima nije uopće bitno. bitna je samo njegova ogoljelost, čisti odns duše prema duši, samo to. u svom senzibilitetu ne mogu ne osjetii i pomišljati upravo na ono što si pisala, tko zna što mus e u životu događalo i zašto je virtualno napravio oko0 sebe taj jeinstveni kineski zid, totalno nepotreban, dapače, nekoristan. bedasto uvjerenje da ga se kao čovjeka neće moći shvatiti bez konkretnih saznanjao činjenicama njegovog života je njegova slatka zabluda, koje ne želi biti svjestan. ne muči me on nimalo, nema ni trunke čežnje da bude moj, kao muškarac, ne. ne plačem za osobama koje ne poznajem osobno, ne vežem se za ljude na takav način. i to je zame upravo to: intrigantna igra mozgovnih vijuga. možda ti se čini nehumano, surovo, morbidno, ali intrigira me samo mozak, um, a u mozgu, naravno, ima i tolikod rugih lijepih stvari: emocija, duhovitosti, iskričavog duha, humora, mudrosti... teško mi je uopće naći muškarca koji me se ne bi pomalo bojao, onio d mene bježe bojeći se da ću ugroziti ono osnovno što jojš imaju: lovačko oduševljenje i strast. jbg, ko im kriv što unaprijed znam sve njihove poteze, ta sami su me tokom mog dugog života naučili, ja sam samo bila poslušna učenica života, i marljivo repetirala i učila nove lekcije. io n to jako dobro zna. vidiš, ponekad je dovoljno ono što smo mi ovdje dali jedni drugima. neprocjenjivo. moje su misli zaokupljene ozbiljnim problemima koji su zasad nerješivi. i onda mi je pravi blagoslov da sjednem i s nekim razmijenim misli. jer, nema dodira, nema zagrljaja, nema poljubaca. pohlepno iskorištavam svakog tko mi može udijeliti trunku zadovoljstva, makar verbalnog (ta mnogi su totalno gluhi i slijepi na umjetnost i slične tričarije, pih!). znaš, to ti je kao da s užitkom gledaš lijepu sliku u muzeju i ne pada ti na pamet da ju uzmeš i objesiš u svoj dnevni boravak. ne, nisam tako površna hohštaplerka. to da ima u sebi itekako istančan erotski naboj, ooodaaa, ima. no to je jedna totalno vanvremenska i netjelesna kategorija užitka. mozak je glavna erogena zona! ne tješi me, ipak, hvala što brineš i jedino je ružno, stvarno ružno to, da mu je jasno da je isprovocirao da se pred njega prostremo vlastitim životima, a on to samo koristi za vlastitu imaginaciju. a za to nema, apsolutno nema nikakvog razloga, ma koliko pronalazili opravdanja u nekom njegovom bivšem i sadašnjem životu. to je samo pokazatelj njegove neglegencije prema drugoj duši, jer ovdje smo samo duše, ništa više. nije mu to potrebno, i bedast je ako to ne želi prihvatiti, a još bedastije ako se boji da za tako nešto ne bi imao snage. jer, svatko za to ima snage, ma koliko razloga pronašli protivnih. no, već sam rekla, uopće nije bitno, on je samo jedan od zanimljivih likova u internetskom prostoru. da ga poznajem osobno, bilo bi drugačije. onda bih ga tretirala kao tjelesno-misaonu osobu. za sad je, a vjerojatno će tako i ostati, samo virtualna duša. jer, nema problema uopće, ni u njemu, ni u tebi, ni u meni, možda u nekim drugima, koje su se drugačije vezale za njega.
a ovo s tvojim bivšim, tako je najbolje riješenje! nema slike, nema tona. nešto malo prošlosti, pokoje iskustvo spoznaje. idi dalje. itekako možeš. i izbaci iz sebe sve što nije sada, ovih trenutaka. naprosto pospremi u ladice sjećanja i ostavi to tamo. pospremanje osobnog interijera.