...

mah kaže:

tako i ti to nazivaš
onako profano, laički
vibrantnom neurastenijom
tek da trenutno stišaš
svoju nježnu čežnju za zagrljajem

MOJE FORMULE

u posljednje vrijeme bacio sam se na utvrđivanje razlike
između pjesme i znanstvenog traktata.
nije bilo lako, priznajem i bio bih se
gadno zapetljao da mi bog nije
poslao
mah
i svi su mi se zakoni odjednom ukazali
u svoj svojoj elegantnoj jednostavnosti,
gotovo kao einsteinu devetsto petnaeste,
kad je dovršavao svoju opću.

jer mah mi je otvorila oči govoreći,
da ja ljubav nazivam, onako profano, laički
vibrantnom neurastenijom
tek da trenutno stišam
svoju nježnu čežnju za zagrljajem.

a ja sebi kažem: svene,
o, znaj da ti ćeš,
kao pjesnik umrijeti,
u času kad u svoje riječi počneš sumnjati.

u svoje svete
formule.


Discipulus kaže:
to neki zovu sladostrašću.
neki ljubavlju, kao ti, na primjer.
a ja?
ja bih to nazvao vibrantnom neurastenijom, možda.


ugodna osoba:

hm, dlakavi, možda.
ali, zamisli da u pjesmi stoji:
"uslijedila je vibrantna neurastenija
nakon koje se srušio
sav
moj
svijet."

malo mi razbija ritam, mesečini.

ali, nešto drugo mi je privuklo pažnju.
interferencija u službi sladostrašća.
moram malo razmisliti o tome.
(o ljubavi ni riječi, čista fiziologija!!)


(o ljubavi ni riječi, čista fiziologija!!)



ja:
ha, ha, ha,


a sad želim
jednu nježnu pjesmu
bez suvišne sladunjavosti i cifranja
velikih i snažnih riječi
što odjekuju i ruše kao trube jerihona
ne treba mi ni cakanih sličica medeka i mačjeg podmlatka
svjelucavih kopita ružičastog jednoroga
ni vlati trave okupanih rosom
ni zraka sunca, ah, jedino moje,
ni duše što plamti
ni ruku pružajućih put nebeskih visina
ni prepletaja oblaka što grle
dva srca
suvišnih leptirića i duginih boja
patetike zamišljenih scenarija
o ljubavi kakva bi trebala biti
i kako izgledati
prema naputcima za sretne ljude
ne želim čuti o uzvišenosti
plemenitih osjećaja nekog rusoa,
koji rješavaju sve prepreke, bla, bla,bla
jedini su, neprikosnoveni i
apsolutno
meritorni kantar za naš tako dragocjeni štras
za vijeke vjekova.
amen.


a paisad!
slijedi me pjesma kako sam nezahvalna
ili premalo zahtijevna,
čuđenje na sve strane
ili će "priznati"
da ne može udovoljiti mojoj žellji
iz kojekakvih prostih i očiglednih razloga
i zato mu je jako žal
i da sam ista ko sve druge, daje mi prst ,
a ja bih i ruku i nogu i tko zna što još, ccc
ili mu opće nije žal, nego ga zapanjuje moja naivnost
ipak sam u duši teška romantičarska sentimentalka
simentalka vimena prepunih neutaženih želja
previše za jednog pjesnika
premalo za jednog pjesnika
tko će ga znati
tomu ne može dorasti ni sam veliki SAE
osim u slučaju da mu je srce već zagrljeno.

Discipulus kaže:
......

nije bilo lako, priznajem i bio bih se
gadno zapetljao da mi bog nije
poslao
mah
i svi su mi se zakoni odjednom ukazali
...............

jer mah mi je otvorila oči govoreći,
...........

a ja sebi kažem: svene,
o, znaj da ti ćeš,
kao pjesnik umrijeti,
u času kad u svoje riječi počneš sumnjati.

u svoje svete
formule.[/INDENT][/INDENT][/INDENT]

viš ovu finu, elegantno provlačeću ironiju
nekak zbiljam bolje legne od onog: glupa uobražena kujo!