Sve i ništa

Ne sjećam se da sam ikada u ovako velikoj mjeri pratio dnevna zbivanja u Hrvatskoj kao zadnjih dana. Pisao sam o tome u predzadnjem zapisu na ovim stranicama, čitam sve i svašta. Ono što naginje na lijevo, natežem na desno i obratno, neizbrušena istina uvijek se nalazi negdje na pola puta između lijevog i desnog ili gornjeg donjeg, nije toliko važno, koliko je važno to da bi bilo narodu neuporedivo lakše da teži balansu između polariteta koje ima na raspolaganju, odnosno koja su mu stavljena na raspolaganje. Brušenje neizbrušenog, poliranje, uređivanje, stvar je afiniteta i ukusa. Što se toga tiče, u vijek sam bio rudimentaran, sirov i jednostavan.

Nije mi čudno ponašanje političara. Naivan se može smatrati onaj koji misli da je korupcija problem društva koje je uradilo nagli skok iz jednog društvenog uređenja u drugi i da je to nešto što moraju proći države poput Hrvatske, Srbije, i ostalih koji težište politike baziraju na postulatima i vjerovanjima zapadne civilizacije, znate ono, sloboda, demokracija, ljudska prava... Ponavljam opet, to su samo lice i naličje jedne te iste stvari koju eto kao možemo birati. A i to je nešto - mogućnost izbora opcije koja će nam bezbolnije otkidati od usta onoga za što radimo, a čega sve manje i manje imamo. Dolazimo do toga da novac nije sredstvo kojem se vrši plaćanje i za koji prodajemo materijalna i nematerijalna dobra, nego do toga da novac danas, više nego ikad, postaje privilegija određenog broja ljudi. Obični ljudi, narod koji istoj kasti, bez obzira na stranu, veličanstveno, rutinski i stručno, pušijednoj opciji, opciji koja ima dva lica. I umorni su ljudi, toliko umorni od tog pušenja za sve manje i manje novaca...od nekada društva sa perspektivom, pretvaramo se u društvo zombija koja se hrani krvlju svega što nudi opciju novog, drugačijeg, svega što iskače iz uvriježenog obrasca razmišljanja i poimanja svijeta, svijesti oblikovane po dogmi. Danas, više nego ikad, biti svoj, misliti svojom glavom, koristiti drugačije okvire razmišljanja i izgraditi nove tokove za što pokretljiviju i fluentniju svijest, očigledno naginje prema krimenu - istom onom koji se, za naše pojmove ''uljuđenosti'' danas oštro penalizirao širokoj lepezi sankcija inkvizicije. Danas nemamo željezne djevice, ali imamo političke progone, odnosno ''dopuštenu korupciju'' - sredstvo gdje netko nekoga uvijek drži u konstantnom stanju šaha odnosno ucjene, jer svaka vlast, a naročito koalicijska odnose i stabilnost gradi upravo na tome tko koga i sa čime tko koga ucjenjuje.

Nas se to ne tiče. Mi smo umorni,što od rada ( fizički ) i očajničke borbe ( psihički ) da sačuvamo pozicije na kojima se trenutačno nalazimo, pa makar pod cijenu toga ''što nam je veliki promet, a mala zarada'' ( oni sretniji ) ili pod cijenu trinaeste plaće ( kako je nedavno prenio jedan naš bloger, obrazlažući pojam trinaeste plaće u Hrvatskoj: plaća koju dobiješ nakon dvadesetak mjeseci rada - tu potpadaju oni manje sretni )...
Zato imamo internet i stranice poput iskričina webloga ( namjerno ne spominjem cijeli kocept Iskrice: usprkos svemu, Iskrica zadržava svoj ''core bussines'', a to je što komotnije pronalaženje nekoga za ljubav, pa bilo to i za jednu noć ). Dobili smo prostor gdje možemo iskaliti sve svoje frustracije, sav svoj bijes proizašao iz nemoći, neiznalaženja načina da poboljšamo svoju sadašnjost u ime bolje sutrašnjice naše djece, poštenim i predanim radom ( koliko je to moguće a da se nekomu ne ''naguziš'' ili rutiniski i bezvoljno ''popušiš''? ). Čemu školovanje, ulaganje znatnih materijalnih sredstava od strane roditelja u potomke, a u ime njihove bolje budućnosti, ako ih je dovoljno, za njihovo bolje sutra odgojiti na način da ''misle i djeluju po kalupu'', da im je dopušteno imati ( a danas i živjeti ) iluzije na mjestu gdje mogu biti moćni, zapaženi, gromoglasni u ime '' prava prirodnog poretka stvari'' zapravo ne znajući što uistinu predstavlja isto, da nije bitno koliko će sutra to isto dijete imati znanja i sposobnosti, nego koliko jako i suptilno se znati ulizivati onima iznad sebe, i koliko može biti bešćutno i hladnokrvno u nakani da zadrži i(li) poboljša svoju poziciju nimalo ne vodeći računa o tome koliko je osoba pri tome zgazio i uništio im uvjerenja da svojim sposobnostima mogu sebi izboriti bolje uvjete življenja u ovom postojanju... I bez obzira na društveno uređenje i vrstu ekonomske politike, nama će biti sve gore i gore, sve dok se sami u sebi ne usudimo izvršiti preinake parametara po kojima smo odgojeni.

Tako će biti i u buduće, dokle god budemo znali da postoji internet i portali poput ovog bloga, gdje će većina, odgojena da bude '' na mjestu '', krotka i poslušna, u pauzama između lijepljenja kičastih sličica, baljezganja o trivijalnostima ( koja nisu ništa drugo do odbijanje suočavanja sa stvarnošću i istinom ), lijepljenja linkova koji vode k glazbenim izričajima osoba kojima je stvarnost u određenom trenutku zbog nekih razloga postala pretijesna ( ovo donekle još i smatram korisnim, ako ništa barem daje uvid u razmišljanje i poimanje svijeta autora, što je sasvim u redu jer glazbu smatram ne bijegom, već odmakom od stvarnosti, odmakom koji se ne može nazvati iluzijom ), frustrirana, gladna krvi i žedna stvaranja iluzije nadmoći ne trudeći se barem pokušati iskočiti na trenutak iz obrasca nametnug razmišljanja, na nož dočekivati one koji poeziju i prozu pišu mimo pravila ( koja su opet stvarale kaste koje su bile dovoljno ''blizu oltara'': čitaj, jako dobro lizale ili pušile ) one koji na bilo koji način odskaču od uobičajenog načina promišljanja toka svijeta, one koji otvoreno govore o svojoj seksulanosti rušeći kanone nametnute odgojem koji je prozašao iz nepisanih društvenih normi, potpomognutih i pojačanih podrškom sa oltara za vrijeme primanja kolektivne infuzije zvana '' duhovna obnova''...
Mogu do u beskonačnost ovako...uvijek ćemo na nož dočekivati raznorazne don_drle, lukrezio i berezin nickove, a danas Hornya i njegove družice, Rex-Thora, Zlatkice, Drmaxa, kadkada i Vege i u buduće, bilo kome tko se usudi pokušati nazvati pojave i stvari svojim pravim imenom, bez obzira na laži koje određena osoba, zahvaljujući spletu raznoraznih okolnosti, toj istoj većini plasira o autoru, pokušavajući istog ( autora ) izvrgnuti diskreditaciji koja se svodi na olajavanju i objedama na račun takozvanih moralnih vrijednosti istog...

Biti svoj ima svoju cijenu, pa čak i na ovom mjestu koja je samo blijeda, i kao takva, surova preslika stvarnog funkcioniranja stvarnosti.
Cijenu koja se gdjekada čini previsokom, ali nikada tolikom da bi onoga koji istinski promišlja i razmišlja, natjerala da pogne glavu i tiho i dostojanstveno jednim dobrim pušenjem ( uvlačenjem, lizanjem, kako god ), pokuša nagradom za isto ublažiti gorak okus poniženja...

Ima ljudi ovdje koji imaju strahoviti potencijal i ne želim ih imenovati.
Ali kad bi barem svi, ali doslovni svi, samo sa ovog mjesta zvanog Weblog, uprijeli negdje oko desetak postotaka vlastitih sposobnosti, nadvladali međusobne razmirice, pozitivne ideje koje ima svatko od nas, blogera, kad bi usmjerili u jedan tok, tok onoga boljeg sutra, ne zbog nas kao nas gdje smo na ovim prostorima, u najboljem slučaju, na pola puta životnog ciklusa, nego radi onoga što ostavljamo onima koji dolaze iza nas...zapitajmo se, želimo li vlastitoj djeci, nećacima, tetkićima, bilo kome tko je dođao na ovaj svijet ne swvojom krivnjom, ostaviti ovakav način života?

Zašto je toliko bitno tko koga ševi?
Zašto je toliko bitno čiji su preci bili u partizanima, a čiji preci na suprotnoj strani?
Zašto je toliko bitno da moramo biti robovi, u ime nametnute grižnje savjesti i straha, što od odgoja koji smo potegli od doma,što od odgoja koje su nam pružale obrazovne institucije u koje smo MORALI ići, u ime nekog našeg boljeg sutra, a za koje se ispostavilo da usprkos poštenom trudu i radu koje smo uložili vjerujući u isto, odnosno u vlastiti prosperiteta, mjesto potvrde u obliku veće plaće, pohvale, palkete, slobodnih dana i sličnog, dobijamo još više pritiska da bi bili ne što bolji, nego što učinkovitiji u obavljanju dužnosti za koje primamo naknadu koja se svodi u prvom redu na plaćanje računa i ostalih obveza, a onda ono što ostane, ostavljamo po superhipermaxiultramegamarketima, gdje trošimo poi par sati vremena na odabir istih takvih namirnica čiju cjenovnu razliku istih proizvoda ( na primjer kukuruza ) čini udio genetskih modifikacija istog, odnosno trufa uloženog u kreiranju istih, a u svrhu što prirodnijeg i zdravijeg izgleda, gdje nema veze kolike su zapravo istinski nutritivne vrijednosti istog tog proizvoda.

Svi oni kojima bi nesto trebali ostaviti, bolje će se snači od nas. Nama se to cini nemogucim,ali to je tako.

Istina - ono na što su naši roditelji ''pizdili'' na glazbu, način odijevanja i slično, nas nije učinilo ništa manje lošim ljudima.
Ali ovo danas - kotrljaju se velike stvari, nisu ovo sredina ludih 60-tih i 70-tih..danas je sve komercijalizirano, rijetko tko uspieva bilo što napraviti i plasirati zato jer je to od srca radio...proolazi samo ono što je u trendovima koje diktiraju bilo kakvi oblici elektroničkih medija.

Ako je ikad, promatrajući kroz povijest, postojala potreba za kritičnom masom, onda je to danas.
Promjene koje društvo zahtijeva su evolucijskog karaktera, a po nekom ''defaultu'' samim tim i spore za naše poimanje vremena.

Radimo li nekakvu komparaciju, stanje je danas gore nego za vrijeme Weimarske Republike...stvaranje neprijatelja, obraćun sa istima, umjetno jačanje industrije da bi se sačuvala ''opstojnost nacije''...više puta su to višeni scenariji kroz povijest.

Čovjećanstvo ima problem sa kolektivnom amnezijom.
Iste stvari se događaju u gotovo pa pravilnim konstantnim vremenskim razmacima, a mi kao ljudi, stado, krdo, jato, kako god,ne da nismo na istom mjestu gdje smo bili do jučer, nego smo još dalje od točke gdje su naši šukunčukunpreci stajali u ime našeg napretka.

Jako dugo vremena smo kao vrstsa prisutni na planeti Zemlja.
Ne izumiremo, naprotiv, sve više i više nas je.
Nije li to dovoljan poticaj za razmišljanje da je došlo vrijeme da nadvladamo materijalno poimanje svijeta, da usrkos prividu beskonačnosti, da to ima ograničenbe resurse...
Nije li došlo vrijeme, da makar evolucijski napravimo iskorak unaprijed?

Sve se nama to cini kao cyberinovation, ali današnja mladež, i te kako misli o svemu tome. Oni to bolje prate nego mi sami. U biti mi smo ti koji se tesko snalazimo. Ne oni. Ipak smo mi negdje između.

Ne.
Za razliku od naših predaka, mi smo osvješteniji, shvaćamo, razumijemo.
Današnja djeca ne znaju zapravo što bi sa mnoštvom mogućnosti na raspolaganju.

Konkretno ja -.koje smo mogućnosti imali na raspolaganju?
Da sam imao Internet,l MIniClip GAmes, Nintendo Wii, Iphone, Playstation, i sl, možda se ne bih zajebavao sa jedanaest godina života sa glavnom osiguračem za struju osnovne škole koju sam pohađao?

Možda ne bih od jutra do sutra, bilo kada sa ekipom natjeravao na nekoj skrpanoj kožnoj lopti nešto što se zvalo nogomet i zamišljao da sam neki od velikih nogometnih igrača?

Možda u određenom trenutku stasanja ne bih razrogačenih očiju sa ekipom listao časopise tipa Erotika, Vroči Kaj, pa čak i primjerke Playboya i Pethousea i još neke malo ''tvrđe'' literature koja su donsila starija braća koja su ''navigavala na stranca''?

Aha. Kuzim kaj hoćeš dočarati. Danasnja mladež ima puno brži prst ali mi šmó ímali úizualnost loju danas ne mogu imati. Nek im je sa srecom.

znam, bedasti komentar, ali drugačiji si...

fast food
instant sex
kompenzacijska ljubav
uhvati sad jer sutra ko zna kaj bu bilo

jabuke imaju drugačiji miris i u mom vrtu

nismo ni mi isti, samo drugi prije uočavaju našu promjenu

zakon brojeva je teorija koja još dugo vremena neće biti kod nas primjenjiva.
kritična masa spava jer....opravdava svoju inetrnost kolektivitetom
čitaj: zakaj bih ja prva?

i onda jednog lijepog dana razmišljamo o vremenima koja su nam iza leđa i o onome kaj nam je ispred nosa, ali petom kopamo rupicu u zemlji, vrteći se u krug, kao onu za pikulanje, samo kaj je ova šira, dublja i možemo se lako u nju ukorijeniti
neki već jesu

Dobro došli u vrli novi svijet. Nije li i Iskrica samo jedna vrsta Some?

jedan iole angažirani članak ovdje nakon dugo vremena. ja u međuvremenu odustah, ovdje bar. a tamo vani i na drugim portalima sam prilično usamljen borac. nažalost, moja generacija sve više gleda ka penziji ak mnogi već i nisu. ne slažem se da su mladi dovoljno angažirani...dapače nedovoljno. totalno si nezainteresirani i uglavnom gledaju kak će van

hvala.