...Welcome , recharge your batteries :)))

.Link

hbt vidi bucke mamu joj ,kako poji....ihaaaa

deriiiiiiiiiiii

Di je ključ ostavljen od weba??

A šta bi sad ključala?
Pusti raju nek se veseli po internetima :)

Pravi pravac je onaj koji je suprotan od krivog pravca.
Još samo treba odgonetnut jesu li pravi i krivi pravac kolinearni.
A onda uhvatiš pravac po pravom pravcu i pravim smjerom pravo naprijed.

da se žgadija neka ne uvuče,viš da smo se jedva ovdje prožvakali a svaku novu "krv" valja preispi(a) ta ti :))

Ma pusti ih, ionak će uvijek bit divljaka koji dođu i zapišaju haustor.
Nema tu pomoći.

Stvar je u tome da cesta ima mnogo.
Lakše je izabrati jednu, nego usputno graditi vlastitu.
Ili kako bi se u poslovnom svijetu nazvalo - ulaganje u udjele fonda visokog rizika.

A to ne radimo.
Večina odabire jedan od ponuđenih puteva, ili se spletom okolnosti nađu na jednom od istih.
I večina ne pušta to...jer treba skupiti dovoljno ''bodova'' za onaj svijet, onaj život.

Postoji li to, slijedeći ''level''?
Naravno - samo teško nam je povjerovati da Ljubavi ima jednako za sve, bez obzira na (ne)djela...
Zna li zbilja itko što je Sloboda?

Vi ste, gospodine, otvorili preteške teme za ovo doba dana.

Sloboda je kad se više nikada, ni na jednom jestu, postojanju, poimanju ikakve svijesti ne moraš roditi.
Kad ti esencija duše, ona početna točka, koja je davno nastala ( ne u trenutku probijanja spermija u jajnu stanicu ) u nekom Univerzalnom početku, postaje sjeme onoga što bi nazvali ''božansko''...kad uzimaš si za pravo dio nečega pretvoriti u vlastiti svijet ili Svemir, koji ide onako kako želiš da ide - po nekom tvo osjećaju pravičnosti i nahođenju.

Ovo su uvijek ''preteške teme''...
Zašto?
Zato jer smo skloni definirati da sve ima svoj početak iswvoj kraj.
Zeza nas ova malo veća kompnenta koja nam je iznad glave, koju se trudimo svim silama pojmiti, raznoraznim teorijama, svemirskim i inim teleskopima, roverima i sondama, svime što nam padne na pamet.
Možda je rješenje prepustiti se.

Veliki dio nas je rečenicu Andya Warhola da svatko ima petnest minuta slave, smjestila u kontekst sadašnjeg postojanja.
Smijemo li se usuditi prihvatiti da je čovjek mislio mnogo dalje unaprijed i mnogo dalje van kraja obzora nebeskog svoda?

cit. Možda je rješenje prepustiti se.

da...

U poimanju vremena planeta Zemlje, petnaest minuta vreemna je jako malo vremena.
U poimanju vremena Svemira, petaest milijuna godina ( a ne minuta ) je također jako malko, u odnosu na gibanje i širenje (?) istog, jako malo, čak i manje nego tih petnaestak ovozemaljskih Andievih minuta.

Da i prepustiti se..prije sam pisao o tome.
Negdje duboko u nama uvjereni smo da smo jedni jedini, jedinstveni u Svemiru, dapače, možda i ishodišna točka odakle je krenuo Big Bang.
A zapravo, dovoljn ose osvrnuti samo na susjedstvo ukojem živimo i zamislit ga kao Svemir, spiralu u kojoj svi imamo jednaku vrijednost, ali u nekom protoku vremena referentne vrijednosti postojanja nam se mijenjaju, azapravo stojimo uvijek na istom mjestu..stvar je subjektiviteta da li se u određenom trenutku osjećamo jačima ili slabijima u odnosu na nekoga. Ili nešto.

U 15min.slave dobro je ekraniziran film s Robertom De Nirom...Možeš postati sve ili ništa. U stvari sve je u očima promatraca.

Što je bezpredmetno - uvijek ima nešto jače od nas i netko slabiji od nas.
I svatko ima od nas svoj vrhunac ( to je tih Warholovih petnaest minuta - nema veze što nije precizirao gdje ih smješta, nije ni bitno ).

Svoje bivstvovanje promatramo kroz materijalno postojanje, kroz rad, novce, stećena materijalna dobra...kad odlazimo sa ovog svijeta, idemo u grob sa tim?

Koliko nam to znači?

Nama u grobu niš ne znači, a onima oko njega možda ima neki znacaj.

ln :)

Koliko nam to znači, sve što smo stekli u zadnjim trenutcima, kad osjećamo Kraj, kad smo došli ispred vrata kroz koja trebamo napustiti ''prostoriju'' koja nije zapravo ništa drugo do spomenik vlastitoj sebičnosti, nakrcanoj stvarima po kojima će nas se preci sjećati...što nama, kao nama to znači?
Postaje li bitna komponenta moralne potvrde da smo nešto ostavili iza sebe?
Da li itko zna, da li je itko spomenuo što znače sjećanja najmilijih kad si već u dimenziji postojanja gdje se ni ne sjećaš tijeka onog prošlog kojeg si bio dio, gdje si ostavio tragove?

Gdje smo uprli tragove, to jša da czasluga, a kakugi vide. To je zacaran krug koji je postvljen u iskrivljenu osmicu. Nama na dusu.

Mi stalno nešto tražimo. A to je isključivo iz razloga jer želimo biti Gospodari?
Čega?
Protoka vremena?
ONoga što je bilo prije i onoga što će biti...to tako ne ide.

Tragači smo. I neka nas to zadovolji. Ak nas to ne moze, nek se nosimmo.