Rosela, vještica sa livade

Hladno jutro je vani. Ali se mraz u pogledu kojeg vidim u zrcalu otapa.
Zrake topline izvlačim iz nekog dubokog i neopipljivog dijela svoje nutrine,
poput krhkih svjetlosnih niti.
Od njih pletem fleksibilno uže kojim omatam samu sebe, pažljivo ga povlačim
po linijama tijela, i obavijam one emocije, one misli koje su ogrezle u hladnom
blatu.
Neka toplina svjetlosnog užeta izmami cvijet lotosa na površinu; jer to je cvijet koji se rađa iz blata.
Onog trenutka kad se njegove latice pojave, znam da ću ga njegovati svakim svojim dahom.
A dotad ću otapati mraz i plesti, strpljivo i neprekidno.

lijepo...

:)