...

hommage olaavi paavolainenu


pusti me da se odmorim
još ovu zimu, 2014-te, da potrajem
da sakrijem se i grijem
kao medvjedica s mladunčetom u brlogu
pusti me da dišem još malo, samo mjesec-dva
neslobodna od prazne ljubavi
koju trgam bijelim noktima
sa svoje stare, tako nepotrebne kože
da zgulim s ramena tvoje otiske, ostatke
blagih jesenjih psrtiju
i ostanem gola i smrznuta
do proljeća
i onda mi nije važno
ništa
ni zgroženi pogledi na sivo truplo
iz balade o narajami
ni uzaludni pokušaj reanimacije
dežurne ekipe za hitnu pomoć
i onda će biti posve svejedno
gdje će odložiti ono malo slame id rangulija s mog ležaja
ta nitko neće postaviti pitanje ostavinske rasprave, čemu?

pusti me da se odmorim
umor je lijep ležaj ljubavi
(oduvijek su finci bili posebno suptilni po pitanju osobnih tuga)
i da se probudim u nekom drugom raju
gdje ću disati slobodno
jer ovdje ću zadnji udah ispustiti u proljeće
zato pusti me da spavam
ne diraj me prerano
da barem još malo dišem
do svog posljednjeg ekvinocija