Ručkić krčkić

Stvar je u tome da nemreš jedno i drugo; nego jedno pa drugo. Ako ti se uopće skače.

Čitam danas ovu našu mai, i fakat je kužim, ono, ne samo da empatiram, nego simpatiziram. Dođeš tako do jedne točke u životu kad spoznaš da si posve nemoćna. I uplaši te to. Evo, ja do te točke još nisam stigla: ja sam se uplašila gledajući svoju majku. Uplašila sam se više nego moja majka, jer ja sam bila ta koja joj je u nemoći pomagala, a shvatila sam da ne, nemrem pomoći, ne mogu dati ono što uistinu želi: živjeti po vlastitoj volji.

Iako nikad nije tako živjela. A udata do udovištva.

I zato sam se ja uplašila, jer sam shvatila da nije frka to što tuđe pomoći nema, ili neće biti baš onda kad treba, iako je i to prilično zastrašujuće, nego da mi nitko do sada nije uspio pružiti ono što sam zaista htjela, a to je bilo, kao i s mojom majkom: živjeti po vlastitoj volji.

I da, dobro je onaj dycobraz primijetio, kad bismo manje mozgali o onome što nam drugi uskraćuju, a više se radovali onome što sami možemo pružiti, kako drugima, tako i sebi, možda bi nam životi bili veseliji.

Sigurno bi bilo manje važno jesmo li još uvijek lijepi (bezveze - uvijek ima netko ljepši!), mladoliki (još bezveznije - uvijek ima netko uistinu mlad!), umni (bezveze - uvijek, fala blogu, ima netko umniji, a ako i nije, onda borbeniji i glasniji), napaljeni i napaljivi (i u tome nas uvijek netko može prešišati), nego bi bilo važno jesmo li se smjestili u svijetu po svojim dobrim djelima, ili po onima ne baš dobrima. Jer, dobrota ozaruje sama po sebi. A meni je iskreno žao što tako rijetko imam prilike biti dobra.

Jer ja još uvijek skačem. Zgrčku. Raznoška mi je lakša, ali me zato manje veseli. Zgrčkom uskratim sebe, uskratim sve, i dobro i loše, pa si vi mislite, aha! Em me tak nitko nemre zaribati, em se uvijek dočekam na noge. S raznoškom, ak ne uspije, blogme boli gdje je najosjetljivije.

Ma, serem! Kad sam počela ovo pisati prekinuo me jedan važan telefonski poziv. Sad, zapravo i iskreno, razmišljam o nečem drugom. Ovo tipkam da mi prođe vrijeme dinstanja kiselog kupusa. Pa onda pečenje pljeskavice.

Ali to ne znači da sam išta lošeg napisala. Nisam. Mislim da je točno. I mislim da je poanta u tome da stvarno, koliko god to raznorazni imbecilni priručni samopomoći profanirali, naša sreća ne ovisi toliko o drugima, nego o našoj sposobnosti da je uvidimo, podijelimo ili damo.

A u tome nema ni zgrčke, ni raznoške. Niti raznoraznih košulja. Moš to samo tako, gola-golcata ili napirlitana ko sajberuša. AKO možeš.

Ako ne možeš - e, jebga! Ovisiš o drugima. Možda bude sreće. A možda i ne.

*priručniCI

mora bar jedan dnevno :)

Vidim, popizdičica odlučila pizdit afirmativno... Ajd da i nju pohvalim, dugo nisam: još ne vidjeh toliko volje, a tako malo gađenja, za kopanje po tuđim govnima. Mašala! Bit će da je laborantica tam negdje gdje nosimo svoje drekece na analizu da nam vele jel imamo čir ili gliste, ili nekaj još gorega.

Perce, evo, odlučih se na humanitarnu akciju "Za mai!": jednom dnevno ću napisati da izgleda sasvim OK za svoje godine. Iako, ako ona ima 54, ja imam 36, ali OK, upogonit ću svoj "willing suspense of disbelief". Baš da vidim jel bum od toga sretnija. Ona bude, vjerujem.

(Pljeskavice mirišu da su gotove. Dođem kasnije.)

iz bunkera ne vidim njen progres

dobar tek

ha ha...ne bi vjerovala vego al baš i meni raznoška bolje pasala od zgrčke. a što se trenutne nemoći tiče, ona ima svoj smisao i razlog a to je upravo to (za razliku od tebe)da ja prečesto imam priliku biti dobra (znam da ti ne vjeruješ al upravo to je moj problem a ne ljepota ili uporaba....no da bi to shvatila moraš bar od vremena do vremena druge ljude stavit ispred sebe...iako i to radimo u konačnici radi sebe)!

Mai, jel ti sama sebi vjeruješ? Ako sama sebi zbilja vjeruješ, onda sam i ja spremna povjerovati u ono što pišeš. OK?

Nego, kaj mene sad zaokuplja puno kompleksnije nego zgrčka ili raznoška: mogu zaraditi nofce, ali riskiram život nekoga tko mi je drag, a to je moj šaponja. Životni vijek njegove pasmine je između 14 i 16 godina, a on sad ima 15. Ima li smisla izložiti ga riziku za tu 1 godinu, a ako se na to odlučim, sredit ću neke važne, jako važne stvari u svojem životu. S druge strane, iako ću materijalno srediti te neke važne stvari, vrlo je moguće da ću unerediti nematerijalne, jer ja sam se svojem psu obvezala "i u dobru, i u zlu", a između ostalog, nije on birao mene, nego ja njega. I kaj sad?

Eh, viš, u ovakvim odlukama bi mi dobro došao muž, da presiječe, a ja ga onda okrivim za eventualno loše ishode... A opet, takva kakva sam, ne bih ja toliko krivila njega, koliko sebe jer sam ga poslušala. I jebeš ti onda košulje vakve-nakve i svu tu staru kramu starih baba koje ne bi htjele biti stare, takva sam bila i dok sam bila mlada i kaj sad imam od toga, osim kaj opet moram sve sama, ali fali netko za upiranje prstom?

samo budala posve vjeruje sebi. imamo tu privilegiju da sebe znamo posve...i u višim i nižim katovima...kad si pjevamo ode al i kad bljujemo na podu (al ne od alkohola) i onda smo skloni...sve znati. na svu sreću postoji izvrstan korektiv (ako) a to su naša djeca. ona nas svedu na pravu mjeru jer nam kao produžena svoja vrsta kažu u fejs...jebi se...uopće nisi to što misliš da jesi! a kad ti vlastita krv i meso ospori i zadnji tvoj atom, spustiš se do molekule i došapneš:ipak jesam koja jesam!

if i my say...tvoj pas nije tvoja majka. ne moraš se na njemu iskupljivat za ono što nisi (ako nisi)...stoga, po mom, prije treba gledat kaj životinji paše nego tebi i tvom egu. to je ono kaj sam ti rekla...stavi neko drugo biće ispred sebe na tren i slušaj efekat od tog?

Mai, ajd sad pošteno, jesi li ti ikad išta stavila ispred svoje pičke, osim u porodu? Koliko te ovdje čitam (a uzimam u obzir da to nije objektivno, jer si ti, kao autorica, neobjektivna, a onda sam ja, kao čitateljica, također neobjektivna) ti si svoju majku strpala u dom i ne brineš o njenim manje atraktivnim potrebama, tipa promjena pelene, zamjene upišane i usrane posteljine, paničnih zivkanja usred noći, psihotičnih ispada uzrokovanih demencijom i/ili korikosteroidima, procjenama treba li zvati hitnu ili ne, tj. laže li ili fakat umire, a koliko sam o djeci uspjela razbarati, ona debela ne valja niš, mršava je konkurencija, a obje su nesposobne u usporedbi s tobom i idu ti na živce jer su takve, a ti si takva kakva jesi, i imaš svoja prava, a prava su u pički.

Jel tak?

*pički materinoj. Isprike!

kužim ja jako dobro vega...to je taj osjećaj odgovornosti...nama muškarac nije alibi nikad bio...samo potvrda nas (naših odluka) i zato mi treba...samo da nešto kaže, a ja ću po svom! nismo očito nikad bile žene koje smo svoje ja predavale u druge ruke. tijelo da...pače,al duša je uvijek ostajala (a nije da sam baš uvijek tako htjela) samo naša. voljela bih sada post festum da sam mogla od vremena do vremena pustit ko onaj lajoš zilahi...neka voda nešto nosi...pa i mene!

Dok ona jednoručno i jednoumno sroči odgovor, ja ću malo razgraničiti ovu tupavušu, koju mogu shvatiti, i mogu simpatizirati, jerbo i ja sam tupavuša, ali za razliku od nje vrlo rijetko, možda prerijetko: glupača se usudila identificirati sa mnom zato jer se moj muž razveo od mene!!! Pazi tupavluka! Moj muž se razveo DEKLARATIVNO zbog mene, ali razveo se zato jer mu se razvodilo, a ja sam spušila foru da sam mu zato nekaj obavezna, i to samo zato jer sam bila dobrih 11 godina mlađa od njega, i to ne u zrelim godinama, kao tupavuša, nego u dvadesetima. I zbog tog pušenja svega, od kurca do fore, njegovala sam ga nepokretnog od svoje 29. do 31. godine i još osjećala krivom jer nisam uživala u tome. I nisam se jebavala sa strane, iako mi se htjelo i iako se itekako nudilo (niš nije tak privlačno kao mlada žena u nevolji!), zato jer sam znala da bi ga to dotuklo. Sve dok nije dotuklo mene. A onda sam se grizla da kak me tak nešto moglo dotući?

I sad ona meni o stavljanju drugih ispred sebe! Ona, koja ni pičkin dim nije u stanju staviti ispred svoje pičke. FUJ!

*moj muž razveo ZBOG mene

ajoj vego...vidiš, to što ti kažeš...strpala govori više o tebi i tvom odnosu prema mami nego mom. u trenutku kad sam ja svoju mamu "strpala" u dom ona je imala moždani i nije bila za samostalan život. nas 4 djece (ja sam jedina bila protiv takvog rješenja) smo odlučili budući smo svi radili i imali obiteljh da nemre (nit je ona htjela) biti kod nekog od nas. uslijedio je dom...apartman, stan prodan kako bi se namaklo cca 5000 kn mjesečno. danas je mama je pokretna, pri zdravoj pameti...eto neki dan je došla k meni taksijem...etc..redovito sam kod nje jer stalno nekaj cendra etc...po meni kamo sreće da meni bude tak "grozno" sa 83 godine...a što se djece tiče...nikad nisam imala klasičan odnos majke s djecom...moja greška je što sam im bila vodenjački prijatelj...a prijatelja biraš...za razliku od roditelja,kužiš vego?

Mai, kaj je za tebe najgore, tebe fakat niš neće odnijeti: živjet ćeš ovakva kakva jesi do svoje 100. i nikome nećeš biti niti od volje, niti od koristi. Ako ti se posreći, bit ćeš na teret svojoj djeci. Financijski. Jer će te ekspedirati u neku ustanovu i fino te zaboraviti. Ali, ti ćeš ondje uvjeravati krezube dedeke da si ti još uvijek seksi. Možda ti neki i povjeruje. Ili pomogne Mr. A.

Mai, ne pričaj ti meni bajke, ja sve to prođoh... Pristojan dom s pristojnom skrbi košta 8,5 tisuća kuna. Četvero djece to može namaknuti. Uostalom, u dom se ne mora ići doživotno - što ti sad priječi da mamu primiš k sebi? Osim pesa nemaš nikoga, zar ne? Toliko na tu temu.

A djeca uz prave roditelje sama steknu prijatelje. Roditelji nisu prijatelji, nego pružatelji njege, zaštite i uputa. Ako to odrade kako treba, za prijateljstvo ih djeca ne trebaju. Niti bi roditelj trebao tražiti prijateljstvo od svoje djece. Privrženost, njihov rast, uspjeh i sreću, to već da.

vego, no chance da ova "tupavka" kak veliš imalo može ličit na tebe...jer ja nikad prema nikom nisam imala osjećaj krivnje...nit prema prvom mužu kojeg sam ostavila, nit rema djeci kojoj sam "uzela" oca, mit rema drugom mužću zbog kojeg sam sa (i on zbog mene ) razvela...jer smo se ludo voljeli i umirali zbog tog (ti to nisi u stanju, mala)...dakle, potom sam i njega ostavila zato što je to davno zaslužio...potom je umro od raka i tuge zamnom....nemam krivnju niti zbog toga...dakle, u mene osjećaj krivnje nije baš duboko usađen jer mislim da sve fumkcioniras uzročno posljkedično...tko bi bio zaslužan da sam ja kriva? u mene nema toga...il se događa ili ne...odluka ne proizvodi krivnju, jer kome onda zasluga.sori na mojim tipfelerima...no žao mi je kaj si se raspizdila, no drago mi te i takvu vidjet nego li kako dugo već vegetiraš ravnom crtom

Hehe, pa da, manjak osjećaja odgovornosti/krivnje ponekad pogoduje velikim djelima. Ako ti svoja djela smatraš velikima, uslast ti bila.

Imam ja jednu susjedu, pri porodu ostala bez kisika, IQ negdje oko 80, htjeli je dati u dom, ali mama nije dala, naučila je čistiti i kuhati i podvezala joj jajovode, onda mama umrla, ova se fakat brinula o sebi... Imala je dva frajera, oba minimalci kaj se IQ tiče, jedan Downov sindrom, drugi naprosto glup. Jednog od njih je preotela nekoj drugoj. Obojicu je voljela iz petnih žila. Umirala za njima, pače, naime, onaj prvi je umro. Sad živi u židovskom staračkom domu, na koji ima pravo jer je židovka i jer su se sestre složila da to financira prodajom roditeljskog stana.

Vjeruj mi, nju poštujem.

Nego, da, naljutila si me... Ne toliko zbog ičega u mojem životu, jer tu se ljutim, radujem ili okrivljujem bez obzira na tebe i tebi slične, nego zbog sebe: zar si ZAISTA toliko tupava da si nimalo nemreš pomoći, ničime osim tom starom kramom??? Stara moja, stara si! I nisi lijepa. Možda si nekad nekome bila, ali to je sad prošlo. Raznoška je u tvojem slučaju najblaže rečeno komična, a najoštrije rizična. Zar zaista, zaista nemreš u sebi naći ništa što bi te osmislilo ovakvu kakva sad jesi? Dokle ćeš se ponižavati?

bt.w svi smo mi zatočenici nedostatka ljubavi u djetinjstvu. ni, za razliku od tebe, ja sam žem koja previše voli i to je moj problem (nedostatak ljubavi rezultirao je time...zgodno o tome piše R.norwood u svojoj knizi:Žene koje previše vole). ti si pak osoba koja je zbog nedostatka ljubavi dotičnu najprije uskratila sebi (silnim brigom i žrtvom za majkom zapostavljajući svoj život) a potom i drugim ljidima...djetetu, ljubavniku...etc no dopuštam da svi gledamo isti sviojet al ne vidimo iste stv ari...kao što ti nemaš pojma tko sam ja, niti ja ne znam tko si ti. stoga ću sada otić popit kavu a ove ovlaš razgovore ostavit iza sebe...kao i svoju važnost!

vegi, zakaj tebe muči moj izgled...moja stara krama? ta moj stan ima ciglih 40 kvadrata. i da hoću unj nemrem stavit staru kramu...što uopće znaš o mom emotivnom ili sexualnom životu osim kroz moje priče? zašto ih toliko upijaš? kaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaava

E da znaš...ja se seksam,a Ti neeeeee! Beljljlj! I vrati mi moje lutkice,neću se više igrati s Tobom!