...

kad ću biti stara
mislim, dovoljno stara
(već odavno mi je jedna posve nepoznata žena
na klupi u parku, gledajući me pomno i začuđeno
rekla:
vi ste stara duša
vi niste od jučer, niste se rodili ni pred tristo godina
tisuću, dvije,
vi ste stara eonima
vi ste stara kao zemlja)
neću imati pojma da sam stara
penjat ću se na drveće
veselo, i odande mahati
unezvjerenim bolničarkama
a onda skočiti na oluk,
kao mačka i spustiti se
limenim toboganom
ravno u lokvu s blatom
i nitko me neće koriti
što sam umazala bijele dokoljenke
a onda će mi dobre tete
presvući pelene
da se ne prehladim
i umjesto žuhkog sirupa za kašalj
kljukat će me koktelom antihipertonika
i tu i tamo kojom bocom kisika
(pazi, dvije L kroz 1 min., kontinuirano dok ne dojde k sebi)
i ići ću na ples s najzgodnijim frajerom
njegov pejsmejker će udarati u ritmu žestokog tehna
svejedno, bit ću glavna mačka na tulumu
okružena hodalicama slinavih zavidljivica
zvat ću se i eleonora i jane i esmeralda
kad dođu u posjete obožavaoci
a onda ću zatražiti da donesu
moj obiteljski nakit
i podijeliti svima svoje blago iz tajne škrinjice
evo vidiš, ovo je rubin s prstena bele glembajeve
a ono kolajna koju je lasta ponosno nosio na prsima
a broš s kostima mire župan
a tu je i prvi prijevod posljednjeg mohikanca
i slova koja sam pisala na dvoru cara saltana
a mama me zato gadno špotala, uh, gadno
a onda ću svima zaviještati svečano
svoju zadnju, neprikosnovenu riječ oporuke:
kad umrem
obucite me u dopičnjak
i štiklu od šesnaest cenimetara
i tako me strpajte u pečku
jebe mi se, onda ću biti dovoljno stara
da ne izazovem javnu sablazan