Darovani.
Stajala je gola usred jezera. Visoka trava na obalama svijala se prema njoj. Cuk je otkucavao u dvostrukom ritmu otkucaja srca. Rasirivsi ruke, na dlanove su joj sletile krijesnice, kao neke uhvacene pale zvijezde u cudnoj putanji do cilja. Zatvorila je oci, a niz tijelo joj se slijevala mjesecina, nevidljive duge u sitnim kapljicama vode. Oko lijevog bedra omotan lopoc. Nevidljive straze oko sebe postavila je necujnim rijecima. Zamisljao sam ju tako kako putuje vlakom.
***
Nakon tog vremena, nase su se vojske trebale jos poznavati. A kao da se nisu primijetile, sudarali su se vojnici, slucajno, ne znajuci da drugi uopce postoje. Sto je nakraju znalo dovesti do bitaka. Nista se nije postiglo, a vojskovodje, mi, samo smo sa susjednih dalekih brijegova tuzno gledali to besmisleno krvoprolice. Kad smo nakraju oboje otisli po pojacanja, pitali smo se koliko cemo ih bolje voditi, drugi put ...?
***
Otisli smo u nasa utocista, u sredista svojih bica. Kako bi nasli sebe, da se ponudimo drugom. Opet smo pustali neizvjesnost da salje koplja prema nasem mekom tijelu. U nekom trenutku gazenja po ispraznjenosti mog zivotnog prostora, pomislio sam kako je ta ljubav neizrecivo mnogostruka: ta, ne znaci li volja za promijeniti sebe, kako bi bio s drugim, da volish drugog vise od sebe? Kako li se samo ne rastociti gledajuci te?!
***
Gledala je svijet sirokim nadajucim ocima, hvatala pogledom oblake u letu, skakavce u skokovima. Onda je vidjela neko tijelo golo do pasa, znojno na suncu, kako laganim otkosima siri cistinu puta do sebe. Nije razmisljala, vec je sjela ondje na travu i gledala ga. Nije znao da ga gleda. A kad je i spazio, bi mu drago, ali nije bio siguran sto da o tome misli. Kad je sunce doslo u svoju najzarniju tocku, umoran od posla posao je do rijeke. Sjeo uz obalu i izvadio hljebac kruha i malo sira. Dosla je za njim i sjela na granu vrbe iznad vode. Gadjala ga drvcima kore sto je noktima strugala s grane. Gledao ju je i nije znao sto o tome da misli, ali bi mu nekako od sebe potajno drago.
***
Sretali su se tako vec duze vremena i bilo im je milo. Jednom joj je rekao da ide kuci i da bi volio kad bi mu cinila drustvo uz veceru. Nije nista rekla samo je posla za njim. Pred kucom je stala, a on usao. Promatrala ga je kroz prozor kako to unutra izgleda. Nije razmisljala o tome sto vidi, nego je to sto je gledala bio on, a ona se htjela tu uklopiti, htjela je, ali nije bila sigurna. Kad je osjetila da ju kroz prozor gleda, a u ocima mu buja sumnja ... 'Zasto ne ulazish?' razumjela bi iz znakova gestikulacije njegovih ruku, otrcala je placuci. Nije mogla znati pripada li zaista u taj svijet. Dijete nade i radosne slobode mashte prometnulo se u pobunjeno rasplakano dijete, pobunjeno protiv te svoje zelje, i protiv njegovog ocekivanja. Zenu jos nije bila srela. Tu njegovu zenu s vrcem na glavi sto s bunara donosi vodu.
***
Nisu se vise sretali na livadi. Katkad bi ostavila znakove od cvijeca, da ga sjecaju na nju, u kojima bi govorila: 'vjeruj u mene i ja cu postojati, ocekuj me, i ja cu nestati.' 'Gle', pomisli on, 'to bih i ja mogao reci: uvjetovati povjerenje tudjim povjerenjem i dalje je nepovjerenje, te time nuzno ne radja povjerenje niti ga od drugog dobiva, vec je samo izvor nepovjerenja...' Kao da je postao neki mislilac, misli bi mu se motale i on ih je sve cesce zamatao u rijeci, sjedeci uz rijeku sve dublje s veceri, tjerajuci komarce katkad. Ne. Znao je tada kako se povjerenje radja... Onda kad u sebi znash da si ga zasluzio, onda kad sam znas da radish dobro, a ne kada ti to tkogod treba opravdati!
***
Nagomilani pritisci vidjeli su se na njenom licu u onoj svijetlosmedjoj vesti davno kad sam ju prvi puta vidio. (Vele da je karakteristika zena da se sjecaju tko je sto u kakvoj prigodi nosio.) Nekako sam osjetio tu privlacnost i istovremeni strah da je ona previse za mene. Mislim da su ti koncepti umanjivanja sebe nesto sto kroz nasu ceznju kushamo nadrasti. Teret mojih ocekivanja koje je preuzela na sebe udaljio ju je od nje. Toliko da nije vise vjerovala u svoju zelju. No, premda je bubnula casom o stol i bez rijeci, samo uz vrisak otisla rascupana na livadu, htio sam joj jos reci, 'Naci sebe, bez da pustish drugog. Ne udaljiti se posve, ne izgubiti se u drugom posve, zadaca je odnosa. Znati sto si, i raditi jer vjerujesh, a ne iz straha. Bojazni gubitka.' A te njene zadnje rijeci 'rjesavat cemo to neki drugi dan', rekle su mi sve. Tako blizu svemu ostalom, da nisam vjerovao. Tako blizu. To je bio veliki korak naprijed, kako god ga osjecala padom. Veliki nas korak. Htio sam reci, 'da, od njega mozemo koracati dalje.' Udaljavanje je isto tako ponavljanje, kako mi se cinilo kad je ipak otisla. Sto ce biti drugacije, poslije? Strah ce biti isti, a krivnja mozda i veca? Bliskost svakako manja. Ispocetka krenuti kako bi dosli do iste granice - suocavanja s izricanjem rijeci. Ovaj puta si izrekla. I bilo je tako drago. Ali to te nece mimoici. Ili cemo odustati, ili ces biti veca od toga. Cini mi se da je jedino sto vrijeme moze dati to da se otjelovi ta spoznaja da neki treci put necemo naci.
***
I kamo sad?
29.03.2005. u 16:42 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
daki, cekaj vrijeme koje ne znas da ce doc. ili riskiraj skok padobranom ?:) /btw, znas ionako nakon ceg bi se osjecala vecom... to je kao kad ides zubaru, jelda? onak, ni ugodno, al poslje je obavljeno pa je zivot laksi. a odlucujesh se otici jer znas da ne zelish zivit s tim da te boli/ imas rupu, stoli... u biti su stvari jednostavne. covjek bas i nema izbora, uglavnom :) nu enivej, sad sam opet nagovarajuce-leprsav bezveze... kao da mislim da se ne mozes izabrat pomirit sa sobom dalje u tisini. eh.
Autor: razasutpe-pe-oh | 29.03.2005. u 17:05 | opcije
heh pa da... glavno da znas kud ides. i da volis to gdje jesi. treba li ti vise uopce?
Autor: razasutpe-pe-oh | 29.03.2005. u 17:12 | opcije
ali? (?)
Autor: razasutpe-pe-oh | 29.03.2005. u 17:16 | opcije