Ručkić krčkić

U mojem kućanstvu, svi smo vremešni: i pas, koji je fakat star (15 godina!), i mačka (na ljeto će 9), i papige (nekih 6 ili 7 od ukupno max. 17), i ja, 53 od tko zna koliko... Dugo smo bili veseli dom, živjeli smo na sav glas, ludirali se, smijali, lajali, mijaukali, cvrkutali, kreštali, vikali, derali se, zavijali, valjali se, skakali, prepadali, svađali, mirili, grlili, mazili, a još uvijek se cmačemo svaki dan.

Ali, sad smo stariji. Sad je češća tiha sreća. Tinjajuća. Žao mi je što ih nisam uslikala neki dan, najeli smo se, izmazili, obavili sve nužde, osladili se oblizekima, ja na blog, pasonja briše masne brke o tepih, mačkonja se razvalila sa sve četiri uvis, trbuh na gotovs, ptičeki tiho cijuću... Niš naročito, ali, to je sad to.

Pas mi je loše ovih dana: posenilio je. Tjelesno je još uvijek uglavnom OK, uz hrpu staračkih tegoba, ali za svaku imam lijek, niti jedna ne potraje, no u glavi - vakum. Dupe-glava. Izgubi mi se u stanu: krene nekamo i zaboravi gdje je pa stane tuliti. Rida kad radim popodne ili navečer, susjeda mi veli, od minute kad sam otišla sve do one kad se vratim. Ujutro se teško pomakne: gluh je kao top, i kad mu viknem u uho "Arnie! Doručak!", onda se trgne, zbunjeno me pogleda, ja mu rukom pokažem smjer u kojem treba, a onda se on još 5 minuta osovljava na noge, a kad je uspio, opet ga moram odvesti, zaboravi gdje je kuhinja. Ali, onda mrdne repom, mljacne, podrigne, zahvalno me pogleda, i do šetnje je OK. Uglavnom. Ne uvijek.

A jučer, jučer je bio posve letargičan: kakav doručak, kakva šetnja! Ni sarma ga nije uspjela razvedriti. Smazao je sve, naravno, mehanički, po navici, i onda došao žicati još. I tak me gleda u pol zjene oka i posere se na tepih. Pojma nema što je učinio! Ni gdje, ni zašto. Došlo mu.

U šetnji, na koju sam ga jedva odvukla, susretnem razne ljude, vele mi, postarao se; jako. Ja ga vidim svaki dan pa i ne primjećujem: smršavio je, a jede za dva psa dvostruke veličine; teže se kreće; nije više za svađu, tu i tamo druženje, ako je neki miran, manji pas. Drugi psi ga ne napadaju. Više ne miriši na muško. Nego na starčeka. Puste ga na miru. Osim blentavih štenaca, koji još ne kuže što je to deda.

I skužim, morat ću ja presuditi. Otvorim internet i tražim, na engleskome, više je linkova, kad treba upokojiti psa. Uglavnom vele, kad jako pati (on ne pati, osim povremeno, a nikad jako), ili kad izgubi većinu svojih radosti: šetnje, maženje, prepoznavanje vlasnika, igru, hranu. Još zna tko sam (iako ne zna gdje stanuje, jučer se za susjedom zaletio na gornji kat) i voli jesti. To je to.

Ali ti trenuci te tihe sreće, oni su tako "glorious", hrvatski nema dovoljno izražajne riječi... I još ih ima. Evo, danas zajedno kuhamo. Stalno zvuk psećih šapa po starom parketu, "Pa kad ćeš, miriši na gotovo!?". Znam, bit će pomalo razočaran, nije njegovo omiljeno jelo (kupus ili kelj s mesom ili škarpina), ali svejedno će mljackati, podrignuti, provaljati se po tepihu da obriše masne brkove. A ja ću već biti spremna, u cipelama, da ga izvedem van prije nužde. Svoju postručkovnu cigaretu ću ispušiti usput.

A zamalo ga nisam voljela: jer je bio veći nego što sam htjela, jer je bio tvrdoglav, agresivan, svadljiv i jer mi je izgrizao dobar dio susjedstva. Ali, onda sam rekla, moj je i ne dam ga! Svoje moraš zaštititi; i voljeti, kakav god bio. Jer, ja sam ga izabrala. I on mene - bilo je 12 štenaca. A on mi je prišao. I legao na stopala. I pogledao me uvis. I dao mi trbuh.

A hebga!

jbga

A hebga. No, nije ni janjetina tak loša. Brci masni o tepih. Blago si ga meni!

Mačkotinja ima juriš po stanu - napokon sve otvoreno! Jurca i mrnjauče.

Papigice se poševile. Čekamo jajce.

A ja sad moram krenuti, jer kad starina zalegne, teško ustane. A upravo se namješta. Idem!

Dok hoda, jede i pije ne diraj ga.
A i za tobom su cistli kad si bila mala...tako da se sada placaju dugovi...pa makar preko njega...
Igrat se Boga je nezahvalno.
Ako ga volis nadat ces se da ce samo zaspat...a ako ne budes te srece vidjet ces da treba malo vise ''muda'' za donesti takvu odluku...
2 psa am uspavao...oba u poodmakloj starosti i zbog bolesti...unatoc uvjeravanju da sam im napravio uslugu jos uvijek se grizem radi toga...

Truly, kad sam rođena, u kući su već bili pas i mačka. Tak da mi ovo nije prvi put. Ali, nikad nije lako. Pomoglo mi je objašnjenje veterinara da životinjci žive u sadašnjosti - oni ne kuju planove za ljeto ili za nagodinu. Njima je bitno da im je SAD dobro. I sve dok ima više tih SADA kad im je dobro nego onih kad im je loše, neka žive. Ali, pas ne zna racionalizirati strah što je izgubljen ili što mene nema doma, ne zna si reći da ću se vratiti ili da ću ga naći. Kenjaža i pišaža su tu sporedni, to mi već 2 godine radi po hodniku, tak da to neće presuditi. Ali, kad se pas iz čista mira pokenja u prostoru u kojem boravi, onda znaš da ni dobro.

Veterinari su velikom vecinom ljudi koje su o zivotinjama ucili drugi ljudi...a vrlo rijetko su to osobe koje su ''dublje'' vezane uz svoju profesiju (cast iznimkama)
Tog istog veterinara kao i jednog u Rijeckoj stanici bi pitao samo jedno pitanje - ako zive u sadasnjosti zasto se onda moj rastuzi i ode u sobu (mjesto zalovanja) kada mu ja kazem da idem ca a da on ostaje...znaci svjestan je onoga sta ga ocekuje u blizoj buducnosti...

Da, slazem se, nije dobro to sta ti radi...ali i on stari kako si i sama svjesna sudeci po zapisu...no za razliku od none ili nonica nece ti iz cista mira upaliti peglu i ici izglacati smetnje na televiziji...
Inkontinencija moze biti slucajna a opet moze biti i pokazatelj neceg ozbiljnijeg...''na prvu loptu'' bih rekao da su mozda vec i metastaze...kako je bilo kod moje boxerice...a opet - ma neka je to samo obicna, jednostavna starost...