Ručkić krčkić

Ah, više ne držim korak s bloškim aktualnostima... Vidim ja gotovo sve, ali krajičkom oka i bezvoljno za repliku. No, evo, sad imam volje i dovoljno vremena, pa ajmo!

Kak je počelo? Mislim da sam napisala nešto o svojem psu, a mai meni da jednom stavim nekog drugog ispred sebe, a ja se onda sjetila njenih samohvala kak je ona sama sebi jako bitna, djeca usput, mater u domu, ona u Fellini, aha, da, a kad god ne zna što bi mi pakosnog napisala, onda mi spomene da sam se satrala njegujući majku. A ja si mislim, ček malo, tko je ovdje lud??? Jel ja, koja brinem o svojim bližnjima, ili ona, koja brine o svojem provodu?

Nebitno je sad tko je ona, mogla je to biti bilo koja osoba: činjenica je da me mnogi smatraju blesavom što sam ostala uz majku, koja pride i nije bila neka idealna majka, kao i zbog toga što imam četiri kućna ljubimca. A jedno je povezano s drugim: da nisam u nekom trenutku shvatila da baš i neću voditi neki bjelosvjetski život, ne bih niti majku bedinala, niti usvajala tolike ljubimce. Ovak, znajući da sam pretežno doma, zašto ne?

To s kućnim ljubimcima je prethodilo odluci da brinem o majci - bilo nas je više i svi smo bili pokretni ljubitelji životinja. Ali, onda su drugi poumirali, a preostali postali manje ili nimalo pokretni. I kaj sad? Životinjci žive i dalje. Doduše, jedan je uginuo baš u nekom prijelomnom razdoblju i ja sam si mislila, ne, neću više, dosta je, ali vraga, shvatim ja da se ponašam kao da je još uvijek tu, da fali to krznašce, i naravno, dovedem novo.

A to prijelomno razdoblje je bilo te jedne grozne zime, kad su nam porikavale tri peći, love za sanaciju dimnjaka i uvođenje centralnog ni u tragovima, mene muče bubrežni kamenci, stara se ukočila od gihta, obje smo nepokretne i pride u vraškim bolovima... I velim ja njoj, znaš kaj, ne bu to tako išlo, ja se jedva dovučem do vrata otvoriti hitnoj, bez obzira je li za tebe ili za mene, na milosti smo susjedima i plaćenicima, jel bi ti išla u dom? Veli ona da bi. Super! Čak mi prošljakala i neka vezica, našla ja dom u blizini, subvencioniran, financijski podnošljiv, na dobrom glasu. Idemo ga vidjeti. Odvedoše nas u neki sobičak veličine naše djevojačke sobice, u kojoj se nikad nije spavalo, dok sam studirala bila je moja radna, kad sam se udala mamin pegleraj, a kasnije rusveraj - i tu bi sobicu moja majka trebala dijeliti s još nekom nepoznatom gospođom. Je, čista je, uredna, bezlični namještaj, ali sve funkcionalno, međutim, maleno, skučeno, institucijski, bezlično. Umiraonica. Čak i u mojim očima. Ćelija za osuđene na smrt.

U to je vrijeme stara još uvijek hodala pomoću hodalice. Bez riječi je sve to pogledala, ali u autu su krenule suze. Nijeme. A ja si mislim, kak bi meni bilo da mi netko veli "Evo, ovo je sad tvoj dom, ovdje stanuješ"? Užas. Nikako! Tak da stara niš nije morala ni reći, ja sam rekla: "Nećemo mi to. Izdurat ćemo nekako". Jest, potiho sam joj zamjerala, i još uvijek zamjeram, što se nije prijavila za apartmanski smještaj na Iblerovom, ili u Klaićevoj, ili bilo gdje, dok je za to bilo vrijeme, a vrijeme je bilo čim je stekla zakonska prava. Međutim, nije. I kaj sad, jel ju treba ubiti zbog toga?

Mislim da sam tada imala 46 ili 48 godina, ne sjećam se točno. Dakle, izdurale smo još nekoliko godina. Od kojih je grozno bilo samo 4 mjeseca njenog umiranja, niš više. Od ta 4 mjeseca, većinu vremena je provela u bolnicama, a nešto i u domovima, prvo u nekom jeftinijem, po preporuci patronažne sestre - živi užas, odlagaonica za starce - zatim u nekom skupljem, koji je bio proporcionalno bolji ali ne i dovoljno dobar, a na koncu sam joj zabezecirala plaćanjem i skupi, u koji nije ni kročila, jer je umrla u bolnici, i to zahvaljujući lošoj skrbi u tom srednje jeftinom (4 i pol soma + doplata za sve i svašta): nisu je podizali, nisu okretali, nisu pasivno vježbali (iako sam ja plaćala ekstra za fizikalnu terapiju) i dobila je trombozu, koja je bila kobna.

I da sad sve te odluke trebam iznova donijeti, svaku bih ponovila, osim one za dom na kraju: nekako bih smogla 8 tisuća kuna i dala je u dom s dobrim stacionarom. A ona bi vjerojatno ipak ubrzo umrla, jer eto, došlo joj je vrijeme za to. Činjenica da smo živjele zajedno nije nimalo utjecala na moj ljubavno-seksualni život, koji je onda bio neusporedivo aktivniji nego npr. sada, kad sam kakti "slobodna". Da, utjecalo je na posao, točnije, na moje odlaske u inozemstva i na raznorazne višednevne konferencije, ali iskreno govoreći, nije moralo, bila je to izlika, meni se zapravo nije išlo, a imala sam ispričnicu.

I zato vam ja ne kužim te vaše spike o tim groznim starcima koji samo smetaju, crpe energiju, novce i vrijeme. Fakat ne kužim. Ja sam to odradila sama. Nije uvijek bilo lako, ali blogme, nije bilo ni teško. Moglo se. Da nas je bilo više, braće, sestara, muža, kajaznam, da je bilo više love i više ljudi, bilo bi još jednostavnije. U svemu tome bilo je grozno samo ovo što sam rekla: kraj. Umiranje. Raspadnuće autonomne i suvisle osobe na fiziološke funkcije, koje su pak potpuno hirovite.

A bilo je i korisno: suočiš se sa budućom sobom. Unaprijed empatiraš sa svojim slabostima; uvidiš prioritete. Prestaješ biti "svemoćna", nisi više kontrolfrikuša. Smekšaš. Razviješ smisao za (crni) humor. Manje si gadljiva. I ta tvoja ne baš idealna roditeljica postaje obično ljudsko biće s kojim suosjećaš, koje shvaćaš, koje prihvaćaš, bez očekivanja. Odradiš razgovore za koje nikad niste bile spremne; mi to nismo uspjele izravno, nego bi ona "nešto sanjala" ili bi joj netko "nešto rekao" o meni; a ja bih onda objasnila kako to izgleda iz mojeg kuta gledanja.

Ne znam, meni su starci uvijek bili dragi, rado sam se njima družila odmalena. Sviđala mi se njihova baršunasto smežurana koža, njihov starinski štih, u govoru, odijevanju, shvaćanjima. Nisu mi bili dosadni, čak ni kad su bili repetitivni, a jesu, osim kad su bili glupi i repetitivni. Ali, glupani mi se nikad ne sviđaju, bez obzira na dob.

Taj zazor od starosti, od starih ljudi, ta okrutnost koja nas čeka čim nam istekne rok uporabe, ili čak ni to, nego "best by" datum, meni je to nešto prestrašno, smatram to najvećom kretenarijom suvremene kulture. Tu nesposobnost da starce uvrstimo u svoje življenje. Mislim da je to stravičan gubitak, za sve.

I pitam se, zašto raznorazne tupavuše i tupavci smatraju korisnijim za sebe, a valjda i za mene, trošiti vrijeme, emocije, pa i resurse, na neke neznance, na neka uglavnom iluzorna nadanja, na nekakvo održavanje "kondicije", tj. ambalaže oko stare krame, koja jesmo, bez obzira na napore, jednostavno jesmo, takva je priroda, nego na svoje starce, na ljude koji su nas oblikovali, na ljude koji su nam bili važni i nikad nam neće postati nevažni, odbacili ih mi ili ne - jer, takva je priroda. I tu smo nemoćni.

A pri tome nemaju kuraže jednostavno pojebati mlađariju koja se nudi, jer ako je to taj eliksir mladosti, ako je to potvrda da još uvijek nismo za odbaciti, pa toga ima u izobilju i uopće nije komplicirano, može se. Nego traže komplicitnost u održavanju svojih snatrenja o potentnom vršnjaku s ružama u ruci, prstenom u džepu i hrpom raspoložive love na računu, pride besmrtnog i sućutnog kad njima kucne čas nemoći.

Ja vam nemrem vjerovati u to. Ja sam kao i moji ljubimci: meni je bitno SAD. Ovdje. TU želim radost, tu želim ugodu, tu želim komociju, tu mi je potrebno prihvaćanje. I zato prihvaćam i ono što ne želim: starenje svojeg psa, na primjer. Umiranje. I pružam onoliko koliko mogu, dajem što bih i sama voljela dobiti. Ne više nego što mogu; ali ni manje. Što će mi rezerve?

Eh, da, P.S. SVE naše odluke su ishod i naših snaga, i naših slabosti. Baš sve. I uvijek. Glupo bi bilo zaboraviti na jedne od njih.

i starci su ljudi
moji starci (sad samo mama)
meni jedni od najdražih ljudi
i sve što oni žele meni je prihvatljivo
pomoći ću koliko god mogu

..ufffffff, vega..
..to gore, ne zamjeri, to si ti..
..al' gdje je mai?..
..konkretno..

..pročitat ću to još koj put, možda sejvat..

Eh, ljudovi, kad sam počinjala tekst nisam znala koliko će se odužiti, tak da sam sad prilično umorna. I nemam volje komentirati. Uostalom, mislim da sam uglavnom rekla sve ono što sam propustila reći komentirajući tuđe zapise. Ako se još nečeg sjetim - ah, bit će neki drugi put :-))

vega, kapa dolje!

Pa kad ćemo tako,onda moja gore!

Mislim štafeta!