Ručkić krčkić

Moj pokojni muž je rođen polovicom 1952. godine. Danas bi, dakle, gazio 62. godinu života. (Da, neki dan sam pogrešno napisala, nije bio 11, nego 9 i pol godina stariji od mene - eh, ja i računanje, živi užas!) A moj djed je postao udovac sa šezdeset i nakon toga se još dvaput ženio i jednom zaručio, te bezbroj puta ljubavao neformalno, sve do svoje smrti, u 72. godini života. A mi se svi smijali kak je stari prpošan.

Sad mi više tak stari uopće nisu stari. Ali nisu ni mladi, jebiga! Moj najnedavniji bivši isto je prevalio šest banki, i časno i pošteno nije više mlad. To mi se sviđa kod njega. Doduše, još uvijek ne zna biti star; ili stariji; ili ne više mlad. Muči ga to, toliko da više nismo skupa mogli. A priznajem, ostavila sam ga kad je ta njegova "ne više mladost" postala nedjelatna u seksu.

Hm. Ja, koja se nikad nisam isfuravala na seks, osim kad jesam? Ja sam strastvena osoba: i zato mi seks nije primaran. Za mai i društvo, u tom pogledu nemam ama baš nikakvih problema, svaki moj seks završi vrhuncem, čak i više njih, pa čak i bez dodira, na čistu napaljenost. Ali, ta napaljenost nije nešto što se zgodi s bilo kim i samo tako, bez pokrića. Nju lako zamijeni bilo koja moja druga strast, kuhanje, pisanje, poučavanje, sjajna knjiga, dobar film, živa i inteligentna rasprava s nekim koga poštujem, uskrsnuće otpisanog kućnog ljubimca, bilo što i puno toga može biti moja sreća, moja strast, moja svrha, moj razlog, moj užitak, moje sladostrašće... Pa i ova ribica koja se sad pari.

Ali, nešto je ipak nenadomjestivo: taj pogled kojim te muškarac guta; spoznaja da mu se sviđaš. Baš sviđaš. Skroz-naskroz. I da možeš uzvratiti istom mjerom. Da nam nije dosadno, da nema praznog hoda, mučenja da smislimo kako ispuniti komunikacijsku prazninu, kako se dokopati površine za hopa-cupa, gdje znamo da je uvijek dobro, ali opet, za mene, ne toliko dobro da bi bilo nezamjenjivo i neophodno, vrijedno raznoraznih usupaka, žrtvovanja ili rizika. I ne, nije to ljubav: to je organsko, tjelesno privlačenje. Do daske.

Jer, onda mi nije teško laprdati o svojim sisama, njegovim guzovima, dlakama ovdje ili ondje, o temperaturi pojedinih dijelova anatomije ili dodirima koje jesmo ili nismo još razmijenili. No, bez toga, meni je to smiješno. Osobito u ovim godinama.

Nemam pojma što je moj dida pričao sa svojim curama, ali znam da su se žestoko palile. Ali, znam da nije lagao, njemu su se one, svaka za sebe, uistinu sviđale; iako je lagao bez zadrške, uvijek je istovremeno vrtio više njih, i uvijek je smišljao kako zbrisati od viškova, i svaki dan je plakao za mojom bakom. I zato sad, kad je djed već gotovo moj vršnjak, razmišljam o ovome:

Je li se dida jednostavno prekenjavao? Jednostavno nije znao živjeti svoje godine?

Na koncu se oženio ženom koja ga nije voljela, koja je htjela stan i dobru mirovinu, a on se nekak uspio uvjeriti da je sve to iz ljubavi, pa je iz ljubavi i izdahnuo: sumnjičio ju je da ga vara s mesarom (mesara, naravno, niotkud, kupovalo se u Konzumu); pa se, izjeden rakom, odjenuo, spustio dva kata i krenuo obračunati s konkurentom. Nije stigao dalje od klupe ispred zgrade. Umro je od srca.

Bolje nego od metastaza, zar ne?

Bolje od srca. Odavde kad gledam.
Ja nisam "drustvo" i ostro se protivim svakom orgazmu....:))
Ja nemam strast kao kontinuitet, nego vise impulse, pa se to onda jako brzo izmjenjuje, a tjesi to sto zapravo rotiraju.
Lijepo nas je "provuklo" kroz pricu do bolje ipak od srca da se mene pita npr.

Strasno sam sretna sto sam kod kuce i od odusevljenja sam zaboravila pristojno pozdraviti.
Dobar dan, Vega.
Odoh sad.
Dovidjenja.

seks je zakon

Pozdrav svima, dragi moji. A ako se mora mrijeti, evo, ja bih mogla i od fino napunjenog želuca. Samo da ne boli. Bar ne dugo. A neće valjda.

...dobro...skoro ko V. Rudan...

vidi šunkice kak lijepo plivaju:-)))

sad idem čitat;-)

Teško mi uć u tvoj život, meni , mogu samo pročitat. i vidjet se u nekim djelovima tvog zapisa.

ali naslov zapisa ..sve je to individualno,kenjat i ocenjivat sam prestala prije 15g.....da zna bit svašta to znam ali da mogu korigirat neke pokrete i to znam, da dođe nešto neočekivano , i to sam naučila, bilo bi još bolje da mi je došlo iz guze u glavu ranije,al eto ga , ideali žive u fantazijama,nije prekasno ni sad.