Čarobni brijeg

Srebrna nit putuje od moje desne zjenice. U zraku je drži plavkast dim dviju cigareta. Pola sekunde nit zastaje u jednom vrtlogu, a onda ponovo, sramežljivo i oprezno nastavlja put.
Vrh niti povremeno bljesne. Podsjeća me na vrhove raznobojnih svjetlovodnih niti na onoj plastičnoj svjetiljci što se okreće na baterije, kao neka loše podrezana bljedolika palma. Mislim da je zovu UFO.
Uvlačim dim. Nikada nisam naučila raditi kolutove. A sada bi mi dobro došli, kao pojasevi za spasavanje, kao gumeni čamac preko brzaca. Dim se podvlači pod srebrnu nit i gura je još malo brže, još malo dalje.
Ne mičem pogled. Glavu sam sasvim malo nagnula na lijevu stranu tako da je put od mog desnog oka prema tvom desnom oku ravan kao sablja. Ona duga, uska, floret, možda, ili rapir. Nisam to nikad naučila razlikovati.
Vrijeme se razvlači, usporava oko ova dva kvadratna metra oko nas, pa se stignem čuditi zašto prema tebi okrećem uvijek desni obraz. Nemam odgovor. Možda bih te mogla pitati, ali odustajem.
Ona se nit zabola u tvoju desnu zjenicu.
Riječi bezglasno padaju u pepeljaru između nas. Krajičkom pogleda vidim razmrljane ubrzane slike drugih ljudi. Oni skidaju kapute, sjedaju, prinose šalice ustima i u sljedećem trenutku ustaju i odlaze. Kao da se kino projektor pokvario, otpustila neka kočnica, sve okolo prolijeće nejasno i brzo.
Nit se sada čvrsto zalijepila za dvije tamne, u polumraku raširene zjenice. Ne titra više i napeta je. Očekujem. Zasvirat će, nadam se. Možda ću prepoznati ton, a možda će biti sasvim nov. Ali, nad niti i nad dimom svira tek tišina.
Balon pun dima, bez zvuka i s mnogo boja. Čudnih. Hologramski šarenih. Koje se miješaju u slow motionu. Balon je probušen po sredini jednom tankom strunom koja spaja naše dvije lijeve polovice umova.
A onda, iznenada, na sredini niti njiše se paučić. Sitan, jedva vidljiv. Pauke ne smijemo ubijati, jer mreže koje pletu, u kući zadržavaju sreću. To sam davno naučila.
Ovo je beba-pauk. Neka živi.
Dopustit ću mu čak i da na moj obraz prilijepi još jednu nit potke.





sideralna utopija - međuzvjezdano nepostojeće mjesto

...evo, dodao sam komentar...:)))))

...ako sam dobro shvatio, pila si kavu s nekim dosadnim...:)

. U sve se razumijem, sve komentiram a ništa nije vidljivo i ništa nije bitno osim par plavih priča i kapele sv Roka...Nešto kao tiha autocenzura... To uništava blog, ta umišljena nadpozicija sveprisutnog blogera. Netko se razumije u maske a netko u 70.000 neaktiviranih ekspolozivnih sredstava u RH. Da ih nacrtam nježnomodrim autoportretom s dinamovom zastavom?Živcira me svaka moja nemoć.