Ručkić krčkić

I tak, jučer se ja pol dana smijuckam onoj dehidriranoj erockoj pojeziji naše Precjednice Blogoslovije, a onda se pomalo i zastidim zbog toga: žena se trudi. Fakat se trudi. Godinama. I nemremo reći da nema napretka: skratila je, sažela je, evo, čak na format pjesmuljka, eeeej, pa nije to mala stvar za kompulzivnu rječiteljicu!!! A to kaj je dehidrirano...

Pa, uživim se ja, nije lako živjeti život posredno, isključivo iščitavajući tuđa svjedočanstva, verbalna i neverbalna, i onda sve to prevoditi na sebi shvatljivu ukočenost; sigurno postoje razlozi zašto, zašto nemre otpustiti kočnice, upustiti se, prepustiti se, proživjeti, vidjela bi da se to da i preživjeti... Ali, ne može. Očito.

I kad uzmeš u obzir taj čimbenik "ne može", kad ga prepjevaš u "čini što može", onda su joj postignuća nemala. Pa se ja sjetim nekog dugoročnog istraživanja školaraca, pratili ih od osnovne škole do poslije fakulteta (ako su studirali), pokazalo se da je za uspjeh presudno - ajd pogodite što! - ne darovitost, ne inteligencija, ne iskustvo, nego UPORNOST. Suhoparna, monotona upornost. I svijest da mora biti teško, pride, mislim si ja, navikla na to da mi bude lako, pa stalno očekujem neke dodatne motivacije ili prisile kad se treba potruditi oko nečeg što mi je teško. Razmaženo. A ova upre. Svaki put. I uvijek.

I tak se ja zapraf sva raznježim prema Precjednici Blogoslovije, upišem joj peticu iz zalaganja i prepravim dvojku iz znanja u trojku (dobar), uvjerena da će ona za nekih 6-7 godina dogurati i do vrlo dobrog, a izvrstan je izvjestan u daljnjoj perspektivi. I prestanem misliti o njoj, a počnem misliti o milosrdnom pogledu, o opraštanju, o onome kako je Isus, vele, sve gledao tim najsućutnijim pogledom, punim razumijevanja, i uvijek opraštao, stalno... I mislim si ja, bio je on sretan čovjek. Vjerojatno jako umoran, ali sretan. Jer, nije lako tako gledati, aktivan je to pogled, trebaš se potruditi uvidjeti zašto netko misli da je nešto po tvojem loše zapravo za njega najbolje, zašto misli da ne može zaraditi pa krade, zašto misli da ne može nikoga uvjeriti u zaslužnost svoje istine pa laže, zašto misli da ne može bolje pa odustaje, i kad to uvidiš, usporediti tu spoznaju sa svima onima koji su proživjeli slično, ali postupili drugačije, i onda oprostiti, jer zaključiš afirmativno, ne "ne može/ne zna/neće", nego "čini sve što može".

A nagrada za sav taj trud je sreća: jer, ljepše je živjeti u afirmativnom svijetu; ljepše je živjeti bez zamjeranja.

I taman ja odlučim, je, tako je, isprobah, živa istina, ali valja se potruditi, ne samo kad smo motivirani vlastitim jadima, kad se trebamo osloboditi nekih sputavajućih bjesova, nego uvijek, za svakoga, svaki put, uporno, monotono, bez očekivanja lakoće, tak se to radi, i držalo me to nekih dva-tri sata, kad eto ti ga na, kugla iza ugla: zato jer ja imam neku dodatnu sposobnost, pride onima zbog kojih sam zaposlena, moj poslodavac odlučio da ja krpam svoj dohodak neizvjesnim poslovima za koje je potrebna ta dodatna sposobnost, a ne izvjesnim poslovima za koje nije, nego su potrebne one zbog kojih me i zaposlio. I popizdim!!!

Ček malo, kažem ja, imaš tu xy ljudi koji u životu nisu učinili niš više nego dovukli tijelo na posao i odradili tekućice po tuđoj, npr. MOJOJ, recepturi, i sad je njihova plaća izvjesna, a moja nije?! Gle, ja to ne mogu gledati kršćanski; ni samilosno; ni s razumijevanjem, opraštanjem i prihvaćanjem. OK bi bilo da neka varijabila ovisi o mojoj dodanoj vrijednosti, ali ne osnovica. Jer, po toj logici, zaista je najbolje biti nedarovit, neinteligentan, nenaučiv iskustvom, ali uporan. Uspjeh zajamčen!

Nažalost, tako je. I zaista bi mi sad trebao taj Isusov pogled, ali jock, nema ga... Nakon tog razgovora sretoh znanca, pita me on, jesi li ti cuguš? Nisam, kažem, ali sam bijesna, zašto pitaš? Veli on, oči ti tako blješte, imam osjećaj da ćeš me ubiti pogledom.

I mogla bih. A jednom vjerojatno i hoću. Nekoga. Tko to zaslužuje, nadam se.

I sad bih ja s nekim pričala o ovome, a nigdje nikoga...

Pa da: nije trač. Nije seks. Nije trivijalija.

Ne kužim - evo, to je moj limitirajući faktor, onaj koji bi kršćanski trebalo uvidjeti, shvatiti, prihvatiti i oprostiti - tu privlačnost beznačajnosti.

Ne kužim kako se tako mnogo ljudi uspijeva opustiti uz nešto što im ne znači ništa. Pa jebote, ja bih radije polirala pločice, podjednako mi je to nezanimljivo, ali mi bar nešto predstavlja!

Pola dana čiste kupaonice! Ideeeeeeeš...!

Nego, u tekstu sam preskočila jedan dio razmišljanja o tom sućutnom, opraštajućem pogledu: zar to nije neki pogled s visine?

Sućut je jedno: OK je suosjećati, ali brate mili, troši te to! Neš to samo tako, bez nekog benefita za sebe. Je li to Isus mogao tako? Ajmo, vjernici, pliz, informirajte.

Ja suosjećam kad mi je relevantno: zato jer će isprazniti neke moje nagomilane frustracije, ili zato jer će mi otvoriti put prema osobi do koje mi je stalo. Eto. Sebično.

A opraštanje? En general? Zar to nije do daske bahato? Oprostit ću ja, ali zbog sebe, jer je meni lakše kad oprostim. I, vjerujte mi, doista jest, oprost je divna stvar.

Ali stalno? Svakome? Precjednici Blogoslovije, koja me organski iritira, isto kao i mai, koja me također organski iritira, jer je uvreda svemu što smatram vrijednim u svojem svjetonazoru? Što imam JA od toga? Malo ugodniji klik na blog, eventualno. Je li to vrijedno upogonjivanja teške opraštajuće mašinerije? Uvijek? Rutinski? Uporno?

Ajmo, vi s vjeronauka, recite... Ja zaista ne znam.

je..to je pogled s visine

ono, sistač, "ja sam bolji, zapravo najbolji i zato kaj sam takav, opraštam. svi ste vi grešni,lažljivi,lopovi, ali ste takvi zato kaj ne znate bit bolji. dakle, ja sam i najpametniji, jer znam da možete bit bolji. i vi nikad nećete bit pametniji nit bolji od mene, jer ja vam opraštam. računam na onu ljudsku liniju manjeg otpora. dakle sam i manipulativan k tome. jer na koncu, želim zadržati svoju naj poziciju"

Ovak vam ja vidim svijet: nije po mojem. Nisam kriva zbog toga, svijet nije kriv zbog toga. Ja sam neuspjeli evolucijski eksperiment. Dok sam živa i djelatna, mogu malčice modificirati svoj mikrokozmos, ali ne mogu promijeniti globalne tijekove niti usrećiti samu sebe, osim na mikrorazini. Moje najveće postignuće je odustajanje od bijesa. Moja darovitost je ne moj benefit, nego moj teret, i nema se smisla ljutiti zbog toga, jer činim SVE što znam, a očito ne znam dovoljno, fali mi prizemne lukavosti, a opraštanja je, čini mi se, previše.

Spiljaneru, kolko si imao iz vjeronauka? Jesi li uopće išao?

ma ..išel sam..ali radi ping-ponga
moje znanje o vjeri je ono kaj su mi pričali da se na vjeronauku uči
i ono kaj sam o Isusu u školi čul

a čul sam svašta

A jebga, nisi mi onda baš neki autoritet... Ja nisam išla uopće, ali mi čak i neka zaređena lica rekla da sam veća kršćanka od njih samih...

ne kužim
taj opraštajući pogled upućen svima je izmišljotina

Pa me onda krenuli spašavati i opraštati mi... Na tome smo pukli. Ipak, još uvijek imam nekolicinu koji mole za mene. To mi je drago. Neka.

i ne kužim zakaj neko uopće želi biti kršćanin?
ili musliman?
ili budista?
ili?
kaj ja znam kojih još vjera ima

pa htela si s nekim pričati.
zakaj bi ja ikome bil autoritet po bilo kojem pitanju?

meni niko nije autoritet.
ja sam sebi autoritet.
ko Isus.
hehee

Ja sam oprostila sljedećima: ocu što je bio nasilnik, majci što je bila manipulativna, mužu što je bio nemoćan i manipulativan, ljubavniku što me nije imao hrabrosti voljeti, jer bi onda morao promijeniti svoje shvaćanje svijeta i žena u svijetu. I that's it. Kao što se vidi, svaki od tih odnosa mi je bio presudno bitan. I nije išlo od prve, i nije bilo lako. UPORNOST je i u tome bila ključna.

Ali, kad sam njima oprostila, onda sam se sjetila svih onih koji su NJIH sjebali toliko da im ja trebam opraštati, i svih onih koji su sjebali MENE toliko da nemrem s njima bez oprosta, i onda sam se opet razljutila, i ne, nisam oprostila... Samo sam smetnula s uma.

Spiljaneru, zezam te... Pričamo... Nije to sad nekaj na čemu se gine.

neka zaređena lica rekla da sam veća kršćanka od njih samih...



hahaha
ova ti dobra

veći i manji kršćani
za krepat

tak su i Hrvati veći kršćani od Pape

jer Papa skriva pedofilske skandale i abortuse po samostanima
a Hrvati skrivaju ekonomske skandale i kradljivce

pa sad

ko je veći kršćanin?
Hrvati

o papama kroz povijest kršćanstva ne bi

ne bi mogla spavati

Dobar dan,
Ako ljudima ne zamjeras sto su nesavrseni nemas im sto ni oprastati. Cim ih procjenjujes, odeeee. Neki preferiraju kontinuiraniprijezir ili omalovazavanje ili potenciranje negativnosti jer ih to odmara ili osvjezava. Meni se to vecinom ne da, pa si kazem: To je spiljski npr :) i ok.
Dovidjenja.

nego, draga, kaj tebe u stvari muči?

ne vjerujem da je to baš Isus opraštajućeg pogleda i oprost kao takav

agentice, ti si žena mog života!

Pašemka, zamjeram ljudima koji npr. dobiju izvjesni dio MOJE plaće, a ja trebam zaraditi neizvjesni dio MOJE I NJIHOVE plaće. To jako zamjeram. Zamjeram ljudima koji me umaraju i onda me optužuju zbog toga što sam umorna od njih, zamjeram ljudima koji me ne shvaćaju, čak ni ne misle da bi me trebali shvatiti, ali podlo rovare protiv mene s izlikom da ja ne shvaćam njih... Zamjeram tu pragmatiku funkcioniranja svijeta i kršćanski pogled na tu pragmatiku ne čini je, u mojim očima, nimalo privlačnijom.

Mene ti muče glupi muškarci koji bi htjeli da ja oglupavim kako bih bila dovoljno pametna za njih, tj. nešto gluplja od njih, muče me poslodavci koji ne znaju mrdnuti od uravnilovke i pride misle da su zato dobri, tj. moju darovitost nagrađuju time da zarađujem za prosjek, ali ne nužno i za sebe, muče me plitki ljudi koji se postave napadački čim ja malo zaronim, jer, valjda, misle da ću im skinuti gaće i smijati se onome što vidim... Svašta ti mene muči.

Ali, sad sam podgrijala sarmu. Eto, to me bar ne muči.

a kaj da ti velim?
kad i sama sve znaš i kužiš.
i sasvim je ok kaj te to ljuti
i sasvim je ok kaj to nemreš oprostit, jer bi bilo bedasto da si daš bez makar ljutnje srat po glavi
a drugi je par rukava kaj je situejšen u kroejšn takva da se znanje i trud i iskustvo ne cijene ko lukavost, bezobzirna snalažljivost i samodopadnost bez pokrića
pa si nemreš pomoći

ok je kaj se ljutiš i ok je kaj to ne opraštaš

pri meni je gulaš

Suosjećanje je izmišljotina.Perem ruke,to je suosjećanje.
Bitno je djelovanje.Umjesto suosjećati korisno djelovati.
Eto vam našeg predsjednika države.On samo suosjeća
a ništa konkretno još nije učinio.I tako će odsuosjećati
predsjednički mandat te uzeti predsjedničku mirovinu i
dalje suosječajući.

dobar nam tek

Blogme, sarmica je bila ko bog! Jebate, ako vjera fakat usrećuje, evo, osnivam Vjeru u sarmu :-))

Precjednik naše Rvacke je tzv. prof. karijerist, a takvi na diplomskom moraju dokazati suosjećanje, i to objektivno, bez obzira na koga ili što je usmjereno. I ne zamjeram ja prof. karijeristu, nego svakom glasaču koji misli monolitno ili binarno i ne zna mrdnuti dalje od toga. A postoji još cijeli niz brojeva, pa ajmo, za početak, misliti Pi(čkovito) i malo natjerati tu političarsku bagru da upogoni nas darovite da im smislimo nešto provedivo i dobro ne samo za njih.

Sad vam ja, mili moji, evo, baš vas suosjećajno i kršćanski tak tituliram, idem u krpe, gledati jedan dobar krimić, a možda malo i dremnuti. A vama želim isto, slično ili bilo što što bi vas moglo podjednako veseliti :-))