Ručkić krčkić

Znala sam da je bila tu, od samog početka: čim sam ugledala svjetlost dana, svi su zagrajali "Sretna li djeteta! Rodila se pod sretnom zvijezdom!". Iako mi se za tu zvijezdu fućkalo (predaleko je bila), bilo mi je drago što negdje gore sja za mene: mislila sam si, stići će njena svjetlost jednog dana, baš kad je jako budem trebala.

A moja sreća i ja smo se lijepo družile, veselile, bezbroj puta smo razdragano zapjevale. Ali, onda je postupno nesreća postala zanimljivija. A ta se trudila iz petnih žila nadmašiti moju sreću. Malo-pomalo, počela sam zamjerati svojoj sreći: Pa kakva si ti to sreća kad mi se takve stvari ipak zbivaju? S druge strane, pomislila bih, tko zna što bi bilo da nemam sreće, ha? Sve u svemu, činilo mi se da sreća mora ići uz nesreću, ako jedna miruje, druga se uspava, a to uopće nije zanimljivo. Uz nesreću, bar je uvijek napeto.

I ne znam točno kako, ali jučer sam shvatila: sreća me napustila! Kako, kad, nemam pojma... Ni poruku nije ostavila. Nesreća se razvalila uzduž i poprijeko mojeg života, to znam, ohola, samodopadna i drska. Stalno nešto gnjavi, traži, zanovijeta, i u snu me mori, legne na mene svom težinom i ne da mi mira.

Gdje mi je sreća? Zašto me napustila? Što je s onom sretnom zvijezdom, koju bih, eto, baš trebala?

Nesreća mi ubacuje hladno, migoljavo grizodušje za vrat: "Pa da, nisi je cijenila - kad si joj rekla "hvala", kad si joj zapjevala, kad si je potražila, kad si je uopće PRIMIJETILA? A ja, ja sam te mogla ubiti već sto puta da nje nije bilo. Mogla sam te osakatiti, zgaziti, ugušiti, rastrgati, osramotiti, pritisnuti toliko da te ni smrt više ne može izbaviti. I da, draga moja, nemaš ti mene, nego sad ja imam tebe!"

A sad kad je nema, sad vidim gdje je sve bila; osjećam gdje sve nedostaje. SVUGDJE! U svemu. I vidim, da, moglo je biti puno, puno gore. Sad bih joj skuhala kavu, onu najbolju, koja se dugo i umješno kuha, i odrezala komad najboljeg čokoladnog kolača, i sjela bih uz nju, tiho zadovoljna, kao uz bakinu mirišljavu pregaču, i pustila je da mi jednolično mrsi kosu, mrsi misli, mrsi snove i čarobira recepte za odagnati nesreću.

eto si shvatila i počela je nutkati..sad će ona, samo što nije, ,voli ona nutkanje :)

Je, znam... Evo, upravo je vabim divnim rižotom od liganja i tikvica ;-))

Ma, baš smo mi ljudi objesna bića: jučer me cijeli božji dan držala depra zato jer mi ja pas star; i ne mogu više s njim u duge šetnje; i više mu igre nisu zanimljive; i ja bih štene... itd. itsl.

A smetnuh s uma da sam, kad sam ga nabavila, poželjela neka živi što duže, što sretnije, da bude uz mene do posljednjeg psećeg daha... I da je zaista poživio punu normu, sad je već na prekovremenima, a sve bez ozbiljnih problema, bilo zdravstvenih, bilo ikoje druge naravi; da ga je lupio auto i odmah se tu stvorio veterinar, i da mu niš ozbiljnoga nije bilo, i jest, grickao je po susjedstvu, ali nikad jako opako i nikad nismo završili ni na sudu, ni na popisu opasnih pasa, i da je ON još uvijek sretan, onako strački pseći, uz finu papicu, toplu prostirkicu koja je samo njegova, i našu dosadnjikavu rutinu.

Ah, srećice moja draga! A ja bih da se mi raspjevamo!

Pokojni predsjednik republike Pešćenice, Malnar, jednom je prilikom ispričao.

Jahao sam pustinjom, lagani suton, ja u pustoj pustoši ugledam nešto nalik na kolibu. Dojašim do nje, pred njom sjedi čovjek.
Pitam ga moglu li kod njega prespavati i ovaj sav sretan kaže, kako da ne, evo možete u kući.
Nije mi bilo drago da čovjeka isjeram iz kuće i kažem da ću spavati vani.
"Ne" - kaže čovjek -"vani spavam ja".
Znatiželjno upitah zašto?
"Kažu da svakome jednom u životu dođe sreća. Samo je treba dočekati. Meni još nije nikada došla i mislim da je to zbog toga što sam spavao u kući pa me nije vidjela i samo je prošla pokraj moje kuće. Onda sam odlučio da ću spavati izvan kuće, tako kada sreća bude prolazila da me vidi i ostane".