...

Panta rhei

Od danas si dopuštam
Sve greške, neka me snađu
Milosno i puno ljubavi
Da osjetim opet života u rukama
Plašljivu radost dok čekam što će se zbiti

Da rastavim onu lutku
I gledam što ima u glavi
I ponovno gurnem paju patka
U septičku jamu
Nek putuje prema moru
Tako je rekla mama
Sve ode u rijeku, a onda dalje
I ponovno bih uvrijeđeno plakala
Jer su mi obećali malog bracu
Suze bi kapale kao kiša
U šalicu s mlijekom
Jer došla je seka
A ja, ja sam je onda voljela najviše
Jer samo ja imam svoju seku
I moja je najljepša
I opet bih tvrdila uporno
Makar mi se svi rugali u vrtiću
Da je ono što leprša kraj prozora
Samo obična prašina, prašina
A nikakve čarobne ptičice
Kako su tvrdili drugi
Naravno da bih nosila crvene hlače
Iako fine curice ne idu u školu
U takvoj rugobi, pa nisam nikakav bitnik
Labelanussy iz torbe nije moja
Ja je samo čuvam za prijateljicu
Ne, ne šminkam se po skrivečki
U haustoru, ne, ne
A baka mi je vjerovala
S lukavim smiješkom ispod očala
Ponovila bih i one tajne poljupce
Tad mi se činilo da ih
Na mojem licu vidi svatko živ
I uzalud sam ih brisala
Obrazi su bili sve crveniji
A ja tako ponosna što imam svašta
Pričati prijateljici
I opet bih pustila nježnoj, svilenoj čežnji
Da me svlada, obamrlu
I uzaludna čekanja koja su me učila
Da ne valja svakom vjerovati

A što da radim
Kad je vraćanje vremena tako nemoguće
Da ponovno napravim isto
Sve isto
A da mi ne bude žao

I zato od danas dopuštam
Da snađu me sve greške svijeta
I neka mi ne bude žao