Ručkić krčkić

Uvijek me podsjete da vani buja život potpuno drugačiji od mojeg; ali i vrlo sličan. Jučer začujem "Ja te volim!", onako, od srca, bez zadrške; pojurim na prozor da vidim tko to tako, jedan mladi momak na biciklu djevojci na drugom biciklu, ova šiba ispred njega i smije se, također od srca, i sasvim bez zadrške. Je. Vole se.

Sad mi misli sinkopira neka sprava koju koristi novopečeni vlasnik kafića iza ugla - nešto čisti, preuređuje. Doći će i dani otvorene terase, i ja ću sjediti baš na njegovoj, na kasnom suncu, pomalo zubatom, jer ovo novo, nadobudno, još nije za mene: omami me. Za mene su ovo dani otvorenih prozora: sjedim u svojem i slutim tuđe. I jesam i nisam s njima. Kao Suzanne Vega u Tomovoj zalogajnici:

Link

Ta pjesma mi je važna. Presudna: Ona me ohrabrila da prihvatim svoju ulogu u životu. Ja sam PROMATRAČ. Zanimljivo, nisam si to znala reći, ali sam slutila, a spoznaja je došla u najneobičnijom trenutku: predavala sam razliku između engleskih glagolskih prezent vremena, a izabrala sam baš ovu pjesmu, jer Vega u njoj koristi Present Simple za izvještavanje o događajima koji joj se brzo smjenjuju pred očima, kao da prenosi nogometnu utakmica, i da, Present Simple se koristi u sportskim prijenosima, jer je kraći, brži, zapravo i aktualniji od razvučenog Present Continuousa. I ovi moji slažu te neke kartice s komadićima teksta koje sam im dala, plešući usput, gurkaju se i smiju, ja ih gledam, i pomislim, majketi, pa JA sam Vega.

I jesam :-))

Ja volim prisluškivati, volim primijetiti, volim znati, i onda to volim utkati u nutrinu svojeg svijeta, u kojoj mi se ponekad čini da sam najveća patnica, da nema gorih nevolja od mojih i da su sve odreda nezaslužene, a drugi put bahato vjerujem da sam toliko drugačija, toliko izvan svega, da me ništa lošega ne može dirnuti, ali ni dobro baš ne dopire... I onda dođu ovi dani otvorenih prozora, i svijet postane cjelina, i ja njen dio, u njoj, usred nje, i ima puno izbora, i ja zapravo nikad ne znam koji će biti moj, unatoč tome što svake godine ponavljam isti; ali ne moram ga ponoviti. Nikada ne moram.

I ne, više me ne muči grizodušje što ne obuvam tenisice i ne izlazim van, na sunce, koje me omami i od kojeg mi pred očima skaču žuto-narančasto-modre pjege. Otvorim svoje prozore, otvorim svoje Windowse, naćuljim uši, prepustim se...

I bude mi lijepo. U tom obliku moje sreće.

Časna bloška, nis vidla da se kod eternisa spominju prozori! Nego skočila, sama od sebe.

prozori se provlače od jutra
a neki su ih i jučer prali

Vegice, tvoj prozor je malo zamusan. Kod eternisa se ne spominju prozori. Ali su me zato tvoji prozori iz tvojega bloga malo štrecnuli melankolijom.

Moji prozori su još zmazani. Ne smeta mi to kad su otvoreni :-))

uživaj :)

Sad vas gledam kako gledate jedni druge i munjevito izračunavate svoje prilike za upade s nečim iz svoje kuće. Gledam vaše depresije, ushite, mudrosti, savjete, promašaje koje tako skrivate, a ipak vire, i gledam svoje, sve od navedenog, i znam da se isto vide, ili čuju, da svi znate da su tu... I to mi je OK.

pažljivom promatraču
malo toga promakne :)