Bez slike i tona...samo mašta.

Postoje različiti strahovi.. Neki nas paraliziraju , neki tjeraju naprijed.
''Sve na što smo fokusirani to raste. Ako nam je fokus svo vrijeme na strahovima, tada će oni postajati sve veći i jači. U protivnom, ako usmjerimo svoj fokus na stvari koje u životu želimo da postignemo, strah će za nas predstavljati samo jednu malu stepenicu koju trebamo prijeći kako bismo došli do onoga čemu težimo. Kako ćemo doživjeti određenu situaciju, zavisi od toga koliko smo vješti u upravljanju svojim fokusom i emotivnim stanjima. Uvijek imamo izbor fokusirati se na ovo ili ono i biti u ovom ili onom stanju. Pitanje je samo što odaberemo i koliko smo svjesni izbora koje imamo. Svaka situacija koju proživljavamo ima svoje dobre, pozitivne i poželjne strane.''
Kad znamo uzroke straha tada ih slabimo.
Mnoge strahove svladamo , a sa nekima se borimo cijeli život, jer ne znamo uzrok.
Zašto ovo pričam?
Pa, jer je vrijeme šparuga.
Obožavam ih jesti , brati, tražiti. I sad dolazimo do zapleta.
Prije nego krenem u potragu sa malim , zelenim stabljikama imam psihofizičke pripreme.
Naoružam se čizmama, neprobojnim hlačama i jaknom za sve vremenske uvjete, rukavicama za alpsko trčanje (nemam pojma što je to, palo mi na pamet) , odaberem nekoliko drvenih štapova i obavezno uzmem svoju Reu sa sobom.
Kad sam fizički spremna ostaje još onaj dio psihe. Što ako ipak sretnem zmiju?
Nekako taj strah zabijem u zadnji kutak mozga , jaka sam , jbte, preživjeću i to.
Krećem nabijena samopouzdanjem.
Naravno, pustim Reu da ispita teren , ako baš ima koja zmija neka se ona obračuna sa njom.
I krenem s užitkom gacati po kamenjarima , zavirivati na skrovita mjesta gdje bi po mojoj procjeni mogle biti najsočnije , najzelenije, najukusnije.
Sve je to divno i krasno. Dok ne šušne nešto što ne vidim, samo čujem. Dovoljno je. Ne daj bože da se susretnem sa tim hladnim i ljigavim bićem. U mojim očima je to reda veličine anakonde.
Pa da oko mene bujaju šparuge , hvala, doviđenja. Nema me. Na placu su jednako dobre.
I svako proljeće ista noćna mora.
Čemu? Nikad me nije ugrizla zmija. Doduše je , ona , što se kaže žena-zmija.
Nekome su to divna stvorenja, recimo mom sinu , pa je skoro iselio iz kuće sa svojih 8 g. kad mi je najavio da kupuje iguanu , što je za mene jednako što i udav, kobra, poskok...
Ok. sve znam, one su i korisne..Hvala lijepo, ima korisnih i ostalih bića koja su daleko ljepša.
Zašto su tako hladne i ljigave? Zašto , ako su tako lijepe za nekoga kažemo da je žena - zmija?
Bilo , kako bilo... tog se straha ne mogu riješiti , iako sam mnoge odavno svladala , pa ispada da me teško što više može prestrašiti... ne znam uzrok. Al , znam rješenje.
Šetnja uz more , ko friga šparuge ... Ja. Friško kupljene.

znaš da stalno brbljaju kak se treba suočiti sa strahovima, al to mi najčešće spada u kategoriju psiholoških sranja, naravno osim ak ti ometa svakodnevnicu ...onda je drugo...naletila sam na zmiju u istri, u jednom zabačenom kafiću... skoro je nazagila, bosa i u badiću, muški su samo blenuli, a konobarica uletila s metlom i potjerala je...ja se smrzla...:))

hahha predobro. ...Jbg plava mi sad zacoprala komentar. Al jbg...fakat funkcionira. Suočavanje. Tako rješavam sve svoje strahove. Pa i od smrti. Zapravo...malo čega se više bojim. A zmije?...ajme..njih obožavam. Kao i sve gmazove. ..ehehe..

moram prestat toliko prostačit. Upravo sam se suočila s tim.

ne znam zakaj bi trebalo prestati jebeno prostačiti?

Puno si ti tema dotakla u zapisu...
ja cu se osvrnut na sparoge i rec da ih kupujem...ne berem...Boze sacuvaj!
nekada se nisam bojala brat kupine, sparoge...ma kakvi....
onda sam prvi put vidila zmiju ispod kupine i pripala se, za sva vrimena....
isla sam jos par puta nakon toga, u kupine i u sparoge....
al u strahu, ne iz gusta...i finito!

hahahha....! od straha:)

Navodno su mačke s Korčule otporne na zmijski ugriz, a vole zmijetinu. A ni kokoši nisu loše, jer vole proteine, a zmije im ništa ne mogu

hm..ja imam egipatsku mačku...dakle...nije otporna ha? :))

Možda na kobrin ugriz je:). Sad stvarno, i poskoci i mačke obožavaju miševe i ptice. A mačka napada skoro sve što misli da je jestivo. Čak i ako se boji zmija (kontinentalne znaju imati strahove), pojesti će miševe i ptice koje bi poskok pojeo (poskok pojede jednu tjedno, mačka 2-3 dnevno) i onda poskok odlazi dublje u šumu gdje nema mačaka. To ti ja nabacujem neku ideju ako su te šparoge relativno blizu :). Mislim da bi dvije cica-mace napravile direktan ili indirektan pokolj medju zmijama :)

Strah savladavaš ako si dovoljno motivirana za ostvarenje cilja.
Ako imaš alternativu, vjerojatno je da ćeš ju odabrati, jer je ugodnija od strahovanja.
Ako nemaš alternativu, a jako si motivirana, onda ćeš sigurno pobijediti strah.
Zamislimo na trenutak da je to jedini izvor hrane koji ti je dostupan- šparoge, jel.
Vrlo vjerojatno da bi kroz neko vrijeme jela dinstane šparoge sa zmijskim mesom na kockice.
:-))))*

komentiraću kasnije..samo da obavim nešto..

jedem.. :))

Navodno je zmijsko meso kao piletina

pusti strahove, dok sam ja tu, nema ugriza, :*

Ja se isto bojim zmija , Iris.. Dobro je uzeti pasića kao društvo, on uvijek javi ako ima šta novo :-) A šta ćeš, neki se boje zmija , a neki kritike. Možda ipak bolje bojati se zmija :-)) Jer, kritika uvijek ima :-))