Ručkić krčkić

I kaj, na koncu se niste uspjeli posvaditi? Ili jeste, ali je sad zbrisano?

Priznajem, ujutro se i meni digao živac, ja sam prijavila onu rastegnutu blesavoću, i ovdje, i mailom. Poslije mi bilo čak i pomalo žao, mislim si, stvorenjce nema mentalne infrastrukture za bilo kaj shvatiti... S druge strane, blesavoća nije isprika da njen gordi nositelj čini što god ga/ju je volja: ne mora shvaćati; ali ne mora ni činiti.

Ma, sve je to od straha. A strah je od nevidljivosti. Iako golemi postotak Iskričara u svojim profilima, u onoj rubrici "koje bi svojstvo junaka iz stripova željeli imati" navodi baš nevidljivost. Špijali bi, ha? Možda nešto i drpili, potčkaljili šefa, "nestali" kad je frka...? Je. Nekoć davno, pisala sam o toj nevidljivosti koja nas sve čeka: prebrojavala sam kome sam sve nevidljiva, a svakom godinom života broj ljudi i broj kategorija ljudi se povećava. Ne mojom voljom. Iako mi je ponekad drago.

Međutim, većina nas voli biti primijećena. Volimo kad nas ljudi zapamte. Evo, jučer naletjeh na bivšu susjedu, već gotovo cijelo desetljeće ne živi u mojoj ulici, ali da, zapamtila me, primijetila me, zaustavila me, pričekala da se sjetim otkud se znamo, i baš smo se od srca jedna drugoj razveselile. No, izgleda da sam ja jedna od onih primjetljivih i zapamtljivih sretnica - ne moram se truditi oko toga, jednostavno se dogodi. Po dobrom ili lošem, kako kad.

Moja je sreća što ne moram učiniti ništa što inače ne bih da bih bila primijećena. Pamte me prodavačice, iako ne trošim puno love, hm, možda baš zbog toga jer mi nije neugodno reći da mi je nešto preskupo, ili da mi se sviđa, ali ne za toliko novaca, evo, danas sam kupila Birkenstock sandale, a ova (prodavačica) pita hoću li i ovog ljeta na bazen, majketi, pa kak je to zapamtila, a bila sam u toj trgovini samo dvaput, lani, i evo danas...? U stvari, kak smo nas dvije uopće počele pričati o bazenu? E, to je, valjda, to: lako izlazim iz okvira situacije. Ako kupujem sandale ili natikače, ne znači da ne mogu popričati o bazenu, ili o njenom djetetu koje ide logopedu (je, i ja sam se onda prisjetila), ma, ja vam po cesti razmjenjujem recepte s neznancima, neznanci za mene mole jer im je žao da mi duša propadne, neznanci me ne mogu smisliti jer se negdje usput u nečemu s njima radikalno nisam složila, bilo riječima, bilo izrazom lica... Imam ja tu dosta sreće. I to usputne. Bez predumišljaja.

A oni koji nemaju, eh... Što će, jadni? Daviti blog svojom ginekologijom, otužnim (zamalo!) ljubavnim pričicama, nedarovitim pričicama, katastrofalnom poezijom, jezivim sličurdama... Valjda. Moram priznati, dugo mi nije bilo jasno da oni sve to zaozbiljno. Evo, priznajem, izrugivala sam se poeziji seksualnog bogeca jer mi jednostavno nije palo na pamet da to netko zaistača: mislila sam da nas zeza. Časna bloška! (Doduše, da sam znala da se ne zeza, ne bih bila ništa milostivija, jer, kao što rekoh, ako nemaš mentalne infrastrukture za shvatiti razloge zašto nešto ne valja, to ne znači da trebaš činiti baš sve što te volja.)

I tak, raspisah se ja... Preumorna za kuhanje. Ajd, danas ću rižoto s kozicama, to ne traje. Ali treba ustati. Ne da mi se. E, da, ujutro sam zapraf htjela napisati nešto o tim vječnim radnicima "na sebi", koji de facto uopće ne rade na sebi, nego bi puno radije radili na drugima, i to zato da ih ti drugi primijete... Kao što rekoh, nevidljivost je, zapravo, nepodnošljiva. Da, htjela sam zapitati te marljive radnike jel oni ikad sebi priznaju svoje slabosti, svoje loše, svoje neprobavljive osobine? Ja da. Evo, sad mi pas umire, i ja žarko želim da on to već jednom obavi, bez moje intervencije, i žarko si želim štene, i kad mi ga je grozno gledati onako letargičnog, dementnog dupeglavca, onda po Njuškalu tražim jorkširce i spremam oglase, i znam da to nije lijepo, da bih u nekom romanu, npr. meijnom (ajme, sigurna sam da to djelce već piše i da ima četverocifreni broj stranica!) nikako ne bih smjela tako, ali isto tako znam da to ne umanjuje ljubav kojom ga volim, i da ga volim pri punoj svijesti i čvrstom odlukom i da ću tu ljubav privesti kraju vjerojatno dosljednije od velike većine radnika na sebi i drugima i nedarovitih aspiranata na pisanje više-manje dopadljivih djelaca, koji bi možda i mogli stvoriti nešto bar sebi vrijedno kad bi maknuli tu silnu žudnju za dopadljivošću i bili ono što jesu, alapače, kritizeri, slabići, osamljenici, nevidljivci, žicari pozornosti, zbunjeni, neatraktivni, u nekakvom životnom ćorsokaku, nemoćni da smisle, nemoćni da upravljaju, jalni, potišteni, nemaštoviti, gadni kad se jako ne potrude, da, kad bi si to dopustili, mislim da bi ispali bolji, čitljiviji, primjetljiviji, zapamtljiviji i zapravo svima nama dragi.

Idem kuhat!

dobar tek Vega

Joooooj, perce, još nisam ustala! Ali, bit će; a imam i sladoleda :-))

I,kakav je bio ručkić?

vredjas, a zasto