Ručkić krčkić

E, sad ja "umirem od smija". A dalje pišem ono što mislim o ljubavi, a ne o The Babi. Dakle - stara, ne brini, nije napad na tebe. Sigurna sam da voliš onoliko koliko možeš: mrtve, nepostojeće i nedostižne. I to je više nego ništa, a može se rastegnuti i na 9 (bivših) života.

A o ljubavi mislim da zaista ovisi o mišljenju koje imamo o sebi; i mislim da volimo utoliko manje ukoliko lošije mislimo o sebi. Istovremeno, što lošije mislimo o sebi, to više žudimo ljubav, onu ljubav koja će nas prožeti, izvući s dna, prosvijetliti, obasjati, natjerati nas da se protegnemo u bolje sebe, u one koje bismo i mi sami mogli voljeti. Tražimo da netko drugi počne, jer mi bismo tako rado nastavili.

I mislim da uvijek volimo najviše i najbolje što možemo. Samo što to u nekim kozmičkim mjerilima baš i ne mora biti niti puno, niti dobro. Ali, za nas jest. Za nas je to opasna žudnja.

Opasna, jer nije lako od "ja" prijeći u "mi". To zaista ne može svatko. Izgubiti to krhko ja, koje još toliko treba rasti, toliko treba da bi se osjetilo prisutnim, a kamoli važnim, zaslužnim ljubavi, to "ja" koje sluti da nema što pridonijeti nekome "mi", jer je kljakavo, nepotpuno, a prilično nepodnošljivo. Takvom "ja" se čini da je najveća ljubav ako se ukloni iz potencijalnog "mi".

I ne, ne pišem ovo o The Babi, nego o sebi - bijah takvo "ja". A prerasla sam ga ne zahvaljujući nekom muškarcu, nekoj zaljubljenosti, nekome tko mi je nesebično davao sve što bih ja sebično htjela uzeti, a onda se kajati što nemam ništa za uzvratiti, ne, izliječila me od tog "ja" jedna prijateljica, tako slična meni ondašnjoj, u prolazu, usput, kad je pozdravila mene i jednu drugu prijateljicu, sva zgrčena od straha hoćemo li je primijetiti, hoćemo li je pozvati da nam se pridruži, a nismo, jebga, vidjela sam na faci ove druge da neće, i kad je ova zgrčena prošla, ta druga prijateljica je rekla "Isuse, ja tako poniznu osobu nikad ne bih mogla voljeti!".

I da, onda sam se sjetila svih poniznosti ove zgrčene, i svih njenih lakomosti, i počela sam malo zbrajati i oduzimati, i shvatila sam da zgrčena nikome ne daje apsolutno ništa osim svoje naporne zgrčene poniznosti, i da me zapravo umara, i da ni ja takvu osobu ne mogu voljeti, iako je mogu shvatiti, i da takva ne želim biti. Pa sam prestala. Biti takva.

I onda se preda mnom otvorila zjapeća crna rupa, koja sam bila ja: grotlo bez osobnosti, osim one koju mi iscrtaju tuđi uvidi i postupci. I onda sam se zapitala jesam li ja ikada ikoga voljela, i na svoj užas, zaključila sam da nisam, da sam uvijek zapravo voljela neku sebe koja bih mogla biti kad bi me ta-i-ta osoba zavoljela... A kad me ta-i-ta osoba zavoljela, onda sam mislila da je budala, jer je mene takvu zaista glupo voljeti. Ali, jebiga, drugačije nisam mogla! I TO je ljubav. I ponekad bude sasvim dobra. U mirkokozmičkim razmjerima.

Nažalost, mislim da nikad nisam dobila dovoljno ljubavi da bih je velikodušno dijelila: moram je tanko razvući preko ovog svojeg životića. Nisam od onih ljudi koji pobuđuju ljubav samom svojom pojavom i zato misle da je to normalno, da oni to zaslužuju, da ljubavi ima napretek i da je mogu davati šakom i kapom, jer nikad ne uzmanjka, čak i kad ne bude uzvraćena na jednoj strani, zaspe te s druge tri, i tak uvijek imaš, uvijek dobiješ, nikad ti nije teško dati... Meni je teško. Ja dobijem hrpu drangulija koje ne trebam (poštovanje, divljenje, fascinaciju, strast...), ali to toplo, uporno pristajanje da budem kakva jesam i dio neke malo veće cjeline nego što sam samo "ja", to mi se jako, jako, jako rijetko posreći.

Od drugih. Samoj sebi to sad znam dati. Znam se osjetiti kao prisutnost koja ima pravo na svoj prostor i svoje postojanje, bez isprika, opravdanja, tuđeg odobravanja ili dozvole. Tu sam. Ima me. Koliko me ima. I ne, ne čekam da me netko "uzme", ne čekam ništa, osim vlastite smrti, tu sam jer imam život, nešto života što struji u meni. I to je dovoljno. Taj komadić života u meni i obilje života što bruji oko mene. Nisam manje ili više živa kao "ja" nego kao "mi"; nisam virus ljubavi u hibernaciji.

Vrijeme za "mi" mi je prošlo, i da, "mi" vrijedi više, jer život traži prokreaciju, mutaciju, eksperiment. Ali biti neki "ja" također nije beznačajno. Životu. Ili meni samoj. MENI je najvažnije.

A ručak miriši iz kuhinje...

Sviđa mi se ovaj tvoj zapis, Vega. Mislim da će se mnogi prepoznati bar u nekim dijelovima .. Hvala ti.

Šteta, caffedolce! Ne to što ti se zapis sviđa - hvala! - nego što se ljudi prepoznaju u njemu. A prepoznaju se. Znam.

Da, samo ne žele priznati. Mnogi vide samo druge, kako bi pobjegli od gledanja u sebe. Samo, koliko god bježali, jednom se moraju suočiti. A to bude bolno.

Eh! Zapravo - ne moraju. Može se tako cijelog života. Ne koristiš, ali nisi ni neka šteta. Osim sebi. A kad prođe neki komad života, možda je i humanije ne spoznati. Nisam sebi draga kad takvima idem "otvarati oči" - ne - njima treba kupiti nove ružičaste naočale. Svake godine; i uvijek po posljednjoj modi :-))

skrati to malo
ako bi bilo o mrtvima, voljela bih tebe, ali jošuvijek šibaš svoje trakavice po blogu pa ne mogu
krivo si skontala ko i obična
radise o tom da mene vole
i sad te lijepo molim da konačno odjebeš od mene, skupa sa svojim pričama kako je ergo pratio ispraćaj tvoje mejke, rtaman kao da je ona bila princeza Dijana
a on novinar
ne diram te i ne diraj me. i ne diraj u moje mrtve
jer ću ti vratiti
ofucana babuskaro s diplomom iz juge
i još nešto - m: bi jeba sve osim tebe

U pravu si , vega.. kupovati stalno neke ružičaste naočale , kako bi pobjegli od sebe, to je skup sport. Košta laganja samog sebe.. No, dobro, svakome neka bude kako mu drago.

Rozi, ajd smanji doživljaj. Neka tebe takva kakva jesi. Nekome si valjda dobra takva kakva si. Ne diram te, jednostavno te tretiram kao svako štivo na ovome blogu - ni manje, ni više.

Usput - tko je m?

Caffedolce, kad me oslovi prosjak na ulici, uglavnom ne reagiram, ili velim nek ode na Markov trg; ali, ponekad me zbilja dirne i onda dam što imam, ponekad puno više nego što očekuje. Ali, znam da od toga nema nikakve prave koristi i da to činim zbog SEBE, zbog mišljenja koje želim imati o sebi. I mislim da nisam jedina koju to motivira. U stvari, SIGURNA sam da nisam.

a što ti ne odjebeš od mene konačno
ima godinu dana kad sam ti lijepo rekla dane želim ni tvoj stan, ni išta drugo
ako sam te ikad ičim povrijedila, ispričavam ti se
svako malo me spominješ na blogu pa se praviš naivna
ko i za sve ostale
samoća valjda?
e pa ti si za svoju samoću sama kriva
postale su ti jeftine fore
igraš na mrtve
lijepo te molim,nemoj

Nisi jedina :-)

Rozi, svoj stan sam ti nudila u oporuci, ako išta ostane nakon što namirim sebe, i to zato da ti ponudim neku motivaciju da budeš neko "ja" koje bi mogla biti, da imaš nekog izgleda za spokoj; a ponudu sam povukla kad sam vidjela da će se sve što od mene ostane preliti u pelinkovac; također sam ti nudila da budeš kod mene dok se liječiš od alkoholizma, ali nisi htjela, jer je pelinkovac ipak važniji od svega. S tobom sam, nažalost, više sama nego bez tebe, jer ti si manje od predmeta, naprosto iritantna pijana prisutnost, za razliku od predmeta, koji uglavnom ni ne primjećuješ osim kad se spotakneš o njega.

A kao što rekoh, na blogu si, dakle, što god napišeš, svatko ima pravo pročitati, shvatiti kako smatra da bi trebalo i isto tako komentirati. Ja tvoje - ti moje. Za razliku od tebe, ja tvoje komentare na svojem blogu ne brišem.

Znam, caffedolce ;-))

" Ja dobijem hrpu drangulija koje ne trebam (poštovanje, divljenje, fascinaciju, strast...),.."

i ja isto, mada sve to želim i trebam.
često samo to i dajem. jer, nije da imam loše mišljenje o sebi, nego nikad, ali baš nikad ne pomislim da je ljubav, ono kaj ti zoveš "mi" nekaj drugo.
jebada je kaj sve to skup kratko traje. bar za jednog aktera priče.

Bila si mi draga, skoroko Nicci , više nisi
rekla sam ti da mi ne treba ništa tvoje, nisi slušala
gle, žao mi je ako sam te na bilo koji način povrijedila
ne zbog tebe, već zbog Nici
i ajd, Isati, ostavi me više na miru jerme ne inspiriraš ni da te zajebavam
svak normalan vidi da nemaš zadnjih godinu dana blog di ne spominješ Lanenu i mene
ja te neću liječiti, liječi se sama

spala si na jeftine provokacije tipa da ti brišem komentare
ne brišem ništa
ostavi moje mrtve na miru i piši kako te ergo pratio na pogrebuz
malo pljuj pa malo igraj na sažaljenje
a mene ostavi na miru
ako možeš
a ako ne možeš - tvoj problem

spala si na jeftine provokacije tipa da ti brišem komentare
ne brišem ništa
ostavi moje mrtve na miru i piši kako te ergo pratio na pogrebuz
malo pljuj pa malo igraj na sažaljenje
a mene ostavi na miru
ako možeš
a ako ne možeš - tvoj problem

ovo ti je čisto bilo da ne misliš da ću ti prešutjeti li da te se bojim
i šlus
dovoljan ti broj komentara

Ok, pijanu frikušu ne bum brisala, iako ona briše (ne danas, nedavno, ali se ovak pijana vjerojatno ne sjeća). Idem dalje, spijanerspijanerski nekaj veli...

Spijaneru, jel ti palo na pamet da zapraf SVE radimo iz navike? Pa, ako smo navikli dobiti, kajaznam, strast, onda time i uzvraćamo, jer nekaj drugo baš i nema smisla, jel' tak? Nije to niš loše, a ne mora biti ni sudbonosno, ako se ne razljutimo što bi sad ova(j) drugi/a i nekaj drugačije, ma da ne bi, svašta... Ha?

ne bi rekel da je navika
prije obrazac koji sam usvojil
a usvojil sam ga zato kaj mi tak paše

nije da nisam probal i drukče
al nije to bilo to
nikad nemrem biti "mi"
ja sam ja
ona je uvijek ona

ali uvijek je tu poštovanje, fascinacija, divljenje i strast. onaj dio mene kojeg mogu dati.
ljubav.