Gotovo.

Zavolis.
Das se u potpunosti...i mrvicu vise...
Ispocetka je kao i uvijek sve sjajno i krasno...oboje noseni ushitom teenager-a...

I traje taj period...

Kasnije prijedje u ljubav. Brigu. Paznju.

Volis.

Mozda pomalo i slijep.

Sitnice razlicitosti isplivaju tu i tamo.
Razlicitosti karaktera, odgoja, okoline u kojoj si sazrijevao.

Kompenziras.
Radis kompromise.
Vec pomalo svjestan cinjenice da si emotivno inferiorniji posto je druga strana suzdrzanija, odraslija...

Sitne recenice poput ''kako si ti dobar i pazljiv'' poravnavaju sve...
Dajes si alibi za nesto sta ti ocigledno podsvjesno ne pase...

Zasto?
Hm...godine stisle?
Previse vremena ulozio u nju/njega?
Strah od povratka u samocu?
Razlicitost zivotnih situacija u kojima se nalazite?
Neznam...

Ali dajes.
Vise nego primas.

I traje to...

Ponekad duze, ponekad krace...

Veslas uzvodno za oboje...jer si jaci mislis u sebi???

A onda se umoris.

I stanes.

A rijeka ponese svojim tokom...nizvodno...


Okrenes se i vidis suputnika kako sjedi i nista ne radi.

Tuga?
Bijes?
Razocaranje?

Pozelis i ostvaris to da mu pokazes kako mozes biti jos i gori od njega...jer si dugo primjecivao da si ti dobar a on nesto manje...

Mislis da ces ga promjeniti?
Nadas se tome?

I da cete onda kada se odmoris zajedno opet zaveslati kontra svega?
Jer ce shvatiti koliko si se davao?

No nista...

Rijetko to ''upali''.

Samo im das razloga da skoce u vodu i okrive te za propast svega...napustajuci camac koji je sasvim dobro plovio kontra svega i sa jednom osobom.

Ostaju u ulozi zrtvi...
Pasivne...inertne...

A ti?

Izgubio si uzalud dosta dragocjene energije...i mogucnost da si u ovome trenutku mogao vec biti puno dalje od toga gdje jesi.


Gorak okus u ustima i potraga za odgovorom - jesam li trebao jednostavno ostati dobar i izbaciti je iz camca vec onog trena kada sam osjetio da je teret?

Koja griznja savjesti bi bila gora?

https://www.youtube.com/watch?v=52yl8vJtYwM#t=34

(ZATVOREN ZA KOMENTIRANJE)