...

kako sam se samo zaigrala, divno zaigrala,
kao Alica u onoj čudesnoj zemlji uz mačku, zeca
grifona, plamence i karte
sirenskim zovom mamljena

kad si me pozvao prstom:
- kukuc, do-oo-đi!
i vadio iz svog čarobnjačkog šešira
dragulje, srebrne lance i lude leptire
kristalnu kuglu
iz koje si uzeo moju sliku
moje oči, moje usne, moje ruke i moja ramena
i onda ih nježno, jedno po jedno
položio u svoju pomno čuvanu zbirku
gusarskih karata
vilinskim pismom pisanih
slikanih mjesečinom, vinom i morskim travama
spremio u atlas gdje blistaju otoci
daleke obale i škrinje s blagom

začarana, prišla sam stolu
primakla prste, tek takla,
ushita puna
ta slova od tvojeg zlata
samo tvojeg zlata
i moju sliku što sjaji tamo, kao zvijezda

a onda si skočio bijesno
konsterniran neviđenom drskošću
mahnuo odlučnom rukom
i moja je slika nestala, nestala s tvojih putokaza
izbrisana s meridijana
i više me nema na kartografiji tvojih peljara

i zaboravio si, baš šteta,
da atlas je samo snop
šarenog vezanog papira,
u skupljem slučaju tanka pergamena
i da me možeš tamo opet
narisati kad god ti se prohtije