...

u tom jednostavnom trenutku
nerazumijevanja
kad smo se oboje našli u dubokoj vodi,
dubokoj noći bez zvijezda
nismo se slušali do kraja

ni ti, dok sam vapila
za smrću koja bi me milosno odriješila
svakog straha, zauvijek,
vječnog straha da te ne izgubim
kad sam te, konačno,
već na izdisaju, iznemogla, pronašla,
nisi čuo moj posljednji šapat
u kobnom trenutku kad mi je
voda zahroptala ispod rebara

ni ja tvoje vikanje
koje je zvučalo potpuno bezumno
dok je oko nas hučalo nasilno more
i rezalo tvoja usta u sinkopi
staccatu slomljenih jarbola i triješća
i ruku koje su htjele umrijeti zajedno

samo na tren da smo stali
ti čuo bi moju molbu
da ostaviš me na životu
ne ubiješ me od žalosti i straha
da si posljednji i jedini,
ja to ne bih mogla podnijeti,
a sad sam se predomislila,
znaš da su žene čudna bića
i idem s tobom do kraja svijeta
i neću se bojati ničega
nereja kćer dobro pliva
pa zašto ne bih i ja

samo na tren da smo stali
čula bih tako žuđene riječi
koje si urlao kroz vihor,
volim te, čuješ li, volim te,
vežući konopce na gole vratove, ruke i sidro
da potonemo zajedno

samo da smo stali
u tom jednostavnom trenutku nerazumijevanja
i slušali jedno drugo, slušali do kraja
ne bismo sad ležali oboje tako sami
kao bijela lica mornara na dnu mrtvoga mora