Gotovo.

Vjestina koja se razvila bas zbog ''hendikepa'' koji mi prišivaju...

U minutu razgovora skenirati covjeka i sloziti njegovu sliku u svojim mislima?
Iscitati nacin na koji razgovara...upamtiti pauze izmedju rijeci i dati im znacenje...prouciti rad ociju i tijela...znati kada laze i pustiti ga da se sam kovitla u tome dok gubi fabulu nakon par malih pitanja postavljenih samo da mu misli zbrckaju...

Zvuci jako komplicirano i naporno zar ne?

Ma i nije...vjerujte mi...

Ne ako se se tako razvijali od djetinjstva samo da bi se zastitili podrugljivosti i grubih rijeci...
Da...bas tako...svojevrsni samoobrambeni mehaizam.

Danas, iz nekog nerazumijevanja kako mogu pretpostaviti vecinu njihovih poteza unaprijed ili nadopuniti im recenice dok ih oni jos nisu ni u mozgu finisirali prijatelji me smatraju samo natprosjecno inteligentnim...

He, he...a da samo znaju cijenu toga...nemogucnosti opustanja cak i u najmirnijim trenutcima...rezimiranja proteklog dana svake noci ili onog najbanalnijeg - neznanja kako istrpjeti sat vremena na cugi sjedeci za stolom i razglabajuci o glupim temama ili problemima u drzavi koje nemozemo promjeniti...

Kako mi je i draga prijateljica koja je do nedavno bila stanovnica ovog bloga znala reci - pocinjem voljeti svoj mozak.

Taj cudni kosmar receptora i procesora.
Nemirnu radionicu koju je jedino ona terapija s Helexima znala umiriti...i skoro do kraja upropastiti...
Tada...davno...

Trebalo je dosta vremena za prihvatiti sebe samog...posebice nakon odgoja u kojem nisi smio biti u nicemu bolji od roditelja...

Nisu znali jadni.
Stvarno nisu znali...a niti su imali sanse ''protiv'' mene...

Danas ih gledam...i neznam sta bih im oboje rekao...

Zalim Vas?

Glupi ste mi?

Volim Vas ali me prihvatite takvog kakav jesam sa svim mojim stajalistima?

Stvarno neznam :-)


Ali u jedno sam siguran - tesko da cu se smiriti uz ijednu zenu.
Posebno nakon zadnjeg iskustva.

Jer s njom sam na tren znao i prestati razmisljati...kada bih zatvorio oci i pustio je da mi spava na prsima...uzivajuci u dodiru njenih golih grudi...disanju...kosi koja je golicala nozdrve sa svakim udahom zraka...

E da sam samo skenirao i dalje... :-)

Jadna ona ''sretnica'' koja pokusa vratiti vjeru u ljude :-)
Sanse su joj kao glinenom golubu na streljani :-D

Ma...glup blog...prosaranih tema...da, nemiran sam...i morao sam nesto napisati...ni sam neznajuci sta...

Da...to je upravo to - nemiran, prebrz um koji se tesko usmjeri samo na jedno kada divlja...

U prijevodu - JA

(OTVOREN ZA KOMENTIRANJE)

Ne kužim zašto bi se smirio ? Istrenirao si svoj mozak tako i on radi sad po tvojoj recepturi.. tvoj obrambeni mehanizam funkcionira..a ti bi sad njega na pašu? ne može...pasi travu i misli ! :))

Zanimljivo je to.Naročito opis kada ste bili sa ženom.Prestali razmišljati.
Istina da se tada interesi za neke stvari koji su vas preokupirali gube i
seli se k njoj.Meni se dogodilo da nisam zbog nje više bio u stanju pisati
rime.Sve dok nisam valjda došao k sebi od njezina hipnotičkog djelovanja.

Zasto?

Da malo pokusam vidjeti sta znaci biti obican...

Zadovoljan mirom ne traziti odgovore na pitanja koja samo ja postavljam.
Ne traziti greske koje smatraju nevaznima i analizirati uzroke.

Zivjeti kao dio mase...

To radiš svjesno i nesvjesno... mozak treniramo svakodnevno.. ako zaista želiš isprazniti ga i utopiti se u masi , bez pitanja i to možeš pokušati , sada sa puno više truda... bezuspješnog.
E sad... ono , neće me nijedna više smiriti , a tako je bilolijepo zaboraviti na sve dok je njena glava ležala na grudima... Ok..onda neka leži i dalje u tvojoj glavi...a druge seciraj , preispituj... ne dozvoli da ti priđu..

Ne lezi...odavno...to su bila samo prisjecanja na greske...a danas trazenje razumijevanja rada njenog mozga i nacina razmisljanja...motiva...

Postoje trenutci kada sam savrseno zadovoljan samocom...modusom stvaranim godinama iz kojeg sam znao ponekad izlijetati...

A opet tu su i drugi...kada mislis da bi bilo bolje u dvoje...

No...unatoc zivotu upravljanom emocijama iza svega su stajale unaprijed donesene odluke...sa svim mogucim scenarijima koji bi se mogli desiti...pa bi rijetko bio iznenadjen...

A sada sam bas to - iznenadjen...i pomalo izgubljen.

Ne kužim kako to možeš zvati greškom?
Pa oprosti , zahvalna sam svima onima koji su me jbli u mozak , ranili na ovakav ili onakav način. HVALA IM. da nije bilo njih , ne bi ni mene takva kakva jesam danas. Izgradili su me. Dio su moje prošlosti , a nisu greške. Nego su prave stvari se dogodile. Da je u tom momentu bio netko drugi ne ta i ta osoba bi li sve bilo isto??? Nikad.
Zato.. kapa dolje svima !
Možda su oni bili pametniji , sposobniji , jači...??? Meni je trebalo da dođem do toga... sve ima svoje razloge..
I nitko nije pošteđen malo samosažaljenja...

Da...zdrav pogled nadasve...
Ispada da je zbilja dosta izrazena crta control freak-a kod mene posto se tesko snalazim sa situacijama koje su ispale drugacije od svih ocekivanja...
Ali... :-)

Omladina na plesu, a starci na meditaciji, ima ih i na helexu. Draga djeco imate
prevec slobodnog vremena, pa halucinirate.

http://youtu.be/SLdvnQD_eio

:-)

Dobra...no ja sam ipak za nesto novije... NHF ;-)

https://www.youtube.com/watch?v=RBumgq5yVrA

Dobio sam zelju da se sa nekim veceras napijem...ali onako dobro...za ples gol na autu...ili slicno...

Divljaju misli...trazeci samo jedno izgleda...cvrst zagrljaj i prestanak razmisljanja...

Tama koja predhodi. Princ ničega

"Nije moguće podići zidine protiv nečega što je zaboravljeno.
Ishualska tvrđava pala je u jeku Apokalipse. No nikakva vojska Srankova nije se uspela na njezine bedeme. Nikakav zmaj srca vrućega poput peći nije srušio njezine moćne dveri. Ishual bijaše tajno utočište kuniurskih Visokih Kraljeva, a nitko, čak ni Ne-Bog, ne može opkoliti tajnu. Mjesecima ranije, Anasurimbor Ganrelka II., Visoki Kralj Kuniura, sklonio se u Ishualu s preostalim članovima obitelji i podanicima. Sa zidina su njegovi stražari zamišljeno zurili dolje prema mračnim šumama, potreseni sjećanjima na goruće gradove i jecaje svjetine. Kada bi zavijao vjetar, hvatali su se za hladni ishualski kamen, prisjećajući se zvuka srankovskih rogova. Međusobno bi se tiho umirivali. Ta nisu li izbjegli svojim progoniteljima? Nisu li ishualske zidine jake? Gdje bi drugdje čovjek preživio kraj svijeta?"

Kažu da na čovjekovom licu treba razlikovati 44 mišića i svaki nešto govori.