Gotovo.

U zivotu sam susreo puno ljudi koje jednostavno nisam mogao razumjeti...
Njihovi stavovi, odluke, odnos prema drugim ljudima...ma sve mi je bilo potpuno nejasno...

Gazili bi ih a oni su sutjeli.
Sprdali bi se na njihov racun ponekad i degutantno otvoreno a oni bi se skupa s ''bully-jima'' smijali...

Najlakse mi je uvijek bilo smatrati ih neinteligentnima...posto drugog objasnjenja za sve to nisam imao.


Kazu da ne sudis druge po sebi?
A po kome onda?

Dok si nezreo uzor su ti roditelji, bake, djedovi...eventualno tu i tamo neki blizi prijatelji...
I kako odrastas svi oni polako otpadaju posto pocnes uvidjati njihove greske...

Gdje ostanes?
Sa samim sobom kao idealom.

Sebicno?
Egoisticno?

Pa uistinu malo i je...ali jednostavno nisam nikada bo tip osobe koji bi se mogao ugledati na Majku Terezu, Nelsona Mandelu ili ikoga slicnog...kao sto to cesto biva kod ljudi...

Moji ideali su morali biti zive i bliske osobe...osobe koje poznajem u svim segmentima zivota...njihove up's kao i njihove down's...i tek tada, nakon mnogih promisljanja i analiza postupaka koje su donijeli mozda bih tu i tamo poslusao savjete koje bi mi dali.

Dugo vremena mi je to bio i otac.
Stvarno predugo.
I cesto bih ga branio dok bi ljudi sa strane znali ''u rukavicama'' reci da se pazim jer on nije bas takav kakvim ga vidim...
Ali hebem mu misa - pa otac mi je...valjda :-)
Zajedno smo zbog kolicine vremena koje smo provodili u firmi cesto krojili razmisljanja o osobama s kojima smo bili u kontaktu...promisljali o odnosu kako bi se bilo najbolje postaviti poslovno prema njima...i jos mnogo, mnogo toga...

I taj ideal je pukao pocetkom mojih tridesetih.

Okrenuo sam se jednostavno samome sebi.

Ne kao najpametniji ili najmudriji.
Ne...vec jednostavno svjestan da nikoga drugoga necu moci kriviti ako sam zahebem nesto i prevarim se u covjeku...kako je na kraju i ispalo s gorespomenutim ocem.

Emocije i nekalkuliranost su me mnogo puta kostale u zivotu.
Vjerujem da ce toga biti i jos mnogo puta unatoc ''pohvalama'' koje dolaze od ono malo preostalih prijatelja koji mi sa velikom dozom opreza govore kako sam se smirio...

No, grijesit cu sam.

Propao ili uspio u zivotu nije apsolutno bitno.
Samo mir i sigurnost u svoja uvjerenja i osjecaj za pravdu.

Kazu da idealisti ne prolaze bas dobro u zivotu?

Isto tako i da je umijece zivljenja ustvari umijece nalazenja kompromisa?

A sta ako ja to ne zelim posto je velika vecina ljudi koja je nekim dijelom sudjelovala u ovim godinama koje sam nakupo sa sobom i kompromisima koje sam zbog njih stvarao donijela samo lose?

Vrlo vjerojatno ne pise mi se dobro ha? :-)


Prije nekoliko godina zaposlili smo jednu ''osebujnu'' zenu kao pomocnu sivacicu.
Dosla s kontinenta nakon sto je zatvorila svoj butik i javila se u firmu da li bi je uzeli.
Isprva je bila zanimljiva sa svojim pricama o tri propala braka, avanturama koje je imala poslije itd itd...
Osobno sam je smatrao priglupom...najvise iz razloga sto je jednom ispalila recenicu ''najvise sam voljela muza koji me najvise tukao...''

Boze mili...

A i cugala je povrh svega...te lazljivosti koju je posjedovala...

No od nje sam napravio dobru radnicu unatoc isprva nezgodne situacije sto je bila starija od mene 15 godina...
I nista drugo mi nije bilo bitno.

Ali kao osoba kotirala mi je poprilicno nisko.


No ima nesto u cemu me nadhebala.

Znala je sutjeti.
Staklenih ociju od ruma ili cega vec sto je nosila u svojoj termosici smijeskala se glupavo i samo radila.
Di je ostavis tamo bi je i nasao...taj tip osobe...

Ali eto...mijenja poslove stalno posto je brzo provale no u biti - radi.

Nista posebno...uvijek vezano uz tekstil...nema nekih napredaka...dok ja zivcanim na sebe jer znam da mogu puno, puno vise cak i od onoga sto vidim negdje u buducnosti...ali prilike nikako da otvorim...

Cesto su mi savjetovali da otvorim nesto svoje.
To mi je cak rekao i frend kod kojeg sam do nedavno radio...ujedno me zamolivsi da to ne bude u njegovoj bransi...
Kakve li pohvale ha?
Kad ljudi vjeruju u to da si rodjen za uspjeh?

Ali...

I sad se pitam...koci li me moj jezik?
Nespremnost za pristajanje na ''sivo'' umjesto ''crnoga'' ili ''bijelog''?

Vjecni idealista - kako me krstila maceha od moje nove macehe (smijesna recenica, znam :-))

Ali dala mi je i upozorenje - ne prodas li svoje ideale...Hrvoje...ne pise ti se dobro...

P.S. Zaboravih se pohvaliti - dobio sam zvjezdicu :-)

(BLOG OTVOREN ZA KOMENTIRANJE)

Kada govoriš o nespremnosti za pristajanje na "sivo" umjesto "crnog" ili "bijelog", misliš li na profesionalne, poslovne odnose sa ljudima ili na privatne?

Pozdrav

Iskreno - od nedavno niti u jednom segmentu.

Ne razumijem. U poslovnoj komunikaciji savršeno me boli ... što netko misli o meni kao osobi. Bitno je da se posao odvija kako treba. A u privatnom životu pažljivo boram prijatelje. Valjda ih je zbog toga tako malo :) Hoću reći, nema potrebe za sivim.

Ne jezik. Možda:...Da li se bojiš neuspjeha ? Bojiš li se da bi ti uspjeh mogao donijeti promjene koje će te gurnuti prema tome da budeš sve ono što bi zaista mogao i biti ?

Ne zelim uspjeti u nicemu sta me ne ispunjava u potpunosti...jer cu inace doci do trenutka kada cu se zeljeti maknuti od svega...i automatski dobiti pridjev ''neodgovoran''.
A s druge strane osim rada s zivotinjama nisam nasao nista drugo sta me duze zadrzalo...

Ne zamaraj se, spontano ćeš doći do toga što te u potpunosti može ispuniti. Pozdrav.

Tremoloes, Silence Is Golden

I bolničari u Vrapču susreću puno ljudi koje jednostavno ne mogu razumijeti! A ako mogu... Imamo problem!

Ma riješe to oni,1200 mmg hypnotika u dupe
i stvar riješena!