Ručkić krčkić

Predobra mi ova maca! Iako sam zamalo stavila neku pticu-zlogukicu, jer to bum sad bila ja: ne bu vam bilo niš od onog kokoškinog frajera! (Puj, evo, pljucnuh, dabogda mi se ovo ureklo, jer ne, nisam zlurada, niti zlonamjerna - neka njoj ljubavi i sreće!)

A zakaj mislim da ne bu bilo? Pa, prvo zato jer nemreš suditi frajera po skijama. To je osnovno. Ali još više zato jer je njoj (kao i meni, kao i bezbroju nas) veći gušt zamišljati kak je on dobar, nego provjeriti je li dobar i kako i koliko. Je, taj gušt zamišljanja je neodoljiv, daleko čarobniji nego većina ljudi oko nas, a kad malo emocionalno pregladniš, bude više nego dovoljan, gozba pače, i uopće te ne zanima nikakva provjera. Pa se upustiš. I za koji mjesec nađeš se uz frajera koji ima fora skije, ali rijetko na njih staje, a kad stane, nemre ostat uspravan, a kad tresne, popizdi na tebe što si to vidjela, a ti popizdiš na njega jer je trapav i zapravo silno dosadan...

Ne mora biti tako. Ali, valjalo bi provjeriti.

A to me podsjetilo na jednu moju situaciju, kad su mene "pročitali" na osnovu nekoliko indicija, ono, neudata žena viših srednjih godina živi sama s pesom, mačkom i papigicama... Pa mi ponudili neki poslovni deal, u kojem bih ja trebala izvrnuti svoj život naglavačke u razdoblju od nekoliko mjeseci, a sve to za minimalnu lovu, i poslali mi neku zgodnu mladu ženu, može imati 30-ak godina, da me obradi. Veli ona, eto, pa pruža vam se prilika za novo iskustvo, malo uzbuđenja... A ja je gledam i mislim si, pile moje, dao bog da tebi usfali u životu ono što mi sada nudiš kad budeš bila mojih godina: jerbo, ja sam pokopala muža, pokopala ljubavnika, pokopala svu svoju familiju, pokopala više prijateljica nego što si ti, vjerojatno, do sada stekla (njih devet), preživjela pola tuceta ljubimaca, preživjela raspad države u kojoj sam se rodila i živjela, preživjela galopirajuću devalvaciju i rat, preživjela novu državu, preživjela raznorazne lopovluke u njoj, promijenila 15-ak radnih mjesta, četiri struke, tri adrese i brojeve garderobe u rasponu od broja 34 do 48 (sad sam manja od ovog najvećeg broja, na znanje i ravnanje i taštine zbogradi!), a o svojoj plaći pregovaram tri puta godišnje - i sad bi ti da ja nešto učinim zbog UZBUĐENJA? Ma nemoj me zezati!

Rekla sam joj samo ovo o plaći, na što je ostala bez argumenata, a kasnije bitno poboljšala ponudu. I sad ona misli da sam ja pristala, jer eto, oni su svoje poduplali i nekaj još malo uskladili s mojim željama, i kaj bih ja sad drugo nego pristala, ne? Ne! Zašto bih? Pristat ću kad budem potpuno zadovoljna, uz kompromise koji to zadovoljstvo ne narušavaju u njegovoj bitnosti. I pri punoj svijesti da ću se svejedno grdno naraditi za svaku lipu i svaki ustupak koji će mi učiniti.

Ili ću jednostavno odbiti. Može se i to, znate? Nije svaka prilika sevap. Bez obzira što o tome misle drugi. Sve dok sami plaćamo svoje račune, zaista je nebitno što itko drugi misli. Bitno je da nas ne ometa u našem mišljenju; i našim interesima. A kad ih treba ispreplesti, da naše poštuje otprilike koliko i svoje.

Ha, kak bi bilo dobro da smo ovak rezolutni u ljubavnim pregovorima? Da ne posrljamo zbog para skija, ili dobro uciljanog komplimenta, ili zato jer je netko pogodio neku našu stvarnu potrebu? Da uglavnom možemo misliti "Pa kaj meni fali ovako?"...

Balkon. To bi bio moj odgovor. A to nitko ne nudi.

Poznam jednog crnog macka s bijelim cuperkom!

Good for you, izabell! ;-))

Kad smo već offtopični, evo jedne moje, meni beskrajno drage, mačje pjesme:

MAČKA IZ KOFERA
Rekli su, "Gospođo, to je
vaša osobna stvar,
niste jedina, takvih je tisuću, milijun,
bezbroj vas ima..."

Nevažnih, dakle, jer
osoba nije važna
ne vrijedi osobito
ni osobno
ni kao životna pojava
općenito
ni jedna u milijun
ni bezbroj nas.

I zaista je tako, znam,
Znaju i drugi ali se brane
junačkim desetercem
ili utjehom ljubavi

Koju ja nisam nabavila
Nikada
Pa čak ni kad je bila na rasprodaji
Kao ni mnoge druge stvari
Koje bih sad voljela imati
Neka bar stoje u ostavi
Za nedajbože
Ta krama kojoj smo htjeli vjerovati.

Ali imala sam mačku
Svugdje sam je sa sobom vodila
U koferu
Mislila sam da voli
Biti moja
I uvijek sa mnom
Na putu

Moja mekana topla mačka iz kofera na stranome putu

I onda sam jednoga dana
otišla iz sobe nekim poslom
utabanom stazom nove obaveze
i ostavila otvoren kofer
i moju mačku u njemu
pospanu
sklupčanu
prede kad je dirnem

I nisam je našla kad sam se vratila
Nigdje
Svugdje sam gledala
(Osim na cestu)
Sve sam pitala
Dugo sam dozivala
Nitko nije znao
Davno

Pa sam otišla
Lakšega kofera
I znala sam da je nema
Ali sam i dalje gledala pod auto, u tuđa dvorišta, podrumska okna
Zamalo sam uzela drugu mačku
Već sam je grlila,
Ali znala sam
Nije moja.

Htjela bih s nekime pričati
o svojoj mački
Pitati
i čuti odgovor koji ne boli.

Ne mogu
jer je osobno.

Ali je sanjam
Visoko na nepoznatoj grani
Među pticama
i drugim mačkama
njih milijun
Ušiljenog brka pikira moju sjenu dok odlazim
i uopće nije tužna.

Voljela bih s nekim pričati o ovoj pjesmi. Pitati, i čuti odgovor koji ne boli. Ne mogu, jer je osobno. A osoba ništa ne vrijedi, niti njih milijun, niti jedna u milijun.

I kad bi me netko pitao što SADA želim, rekla bih "Svoju mačku iz kofera", baš TU i niti jednu drugu, iako volim svoju mačku, ovu koju sad imam, a dopuštam joj da ne bude moja, jer drugačije nema smisla.

I voljela bih imati balkon i plaćati pristojbe za njega, samo zato da sjedim ondje ovih nekoliko dana kad nije prevruće ili prehladno, i da, kupila bih mu najljepšu tendu, onu na gumbić, i bio bi najljepši dio mojeg življenja. A imam lođu, na kojoj mi svi zavide, jer je ogromna, ali nije balkon i jebiga...

Eh, zloguka sovo. Pa daj malo idealizma jebate.
I u ljubavi nemreš pregovarat.

I u koliko posto slučajeva ti se potrefi da ti se netko baš svidi? I onda to preispitivat? Pih.

Ovo je bogovski dobra pjesma (ne "bLogovski"), a nije loš ni zapis; treba si dopustiti jecanje dok pišeš.

Paprenoslana, zar nije VEĆI idealizam misliti da ZAISTA može biti dobro? Unatoč provjerama i nevjerici?

A ljubav se zasniva na pregovaranju. Sve drugo je privremeno ludilo.

Nego, htjedoh (se) zapitati koliko nas zaista zna što zaista želi?

Kad sam pisala ovu pjesmu nisam znala; ali sam tugovala jer toga nemam. I nemam pojma gdje je. I je li uopće postoji.

dobro pitanje

( i u privremenom ludilu treba provjeravati, tek tolko da spriječiš stalno ludilo...to nije dobro :) )

ako i spoznam što želim, istovremeno znam da toga nema

nikad nisam želio nešto realno

ako sam nešto htio, potrudio sam se i dobio
da bi nešto htio i potrudio se to dobit, moraš to jednom barem vidjeti, upoznati, znati sve performanse

a željeti možeš i put na Mjesec
smiješ li pomisliti da ćeš putovati?

htel sam reći, želje su mi uvijek nerealne, a htjenja i realizacije realne
:)

lijepa pjesma

osobna:)

a o ljubavi?
Hah..razmišljala sam jutros dok sam čitala Koke.

Mislim da se nemre probrat za istać dok ne probaš.
Prepokvareni smo u glavama da ne bismo sami sebi uklizali prije početka nekom iskustveno stečenom pretpostavkom.
Možda bi trebalo uletavati u to opušteno...kao kad nam je bilo 16, 17, 20.
Iako je mala vjerojatnost da nam je procjena loša.
:)