Come and go

Tvojom ću se ljubavi rado poslužiti... ali ništa ti iz duše neću dati...

Bezdušnost. Smrt.

Mi doista jesmo onakvi kakve nas je Bog stvorio!
Skup svih svojih mana i vrlina, sa usađenom težnjom u srcima koja nas vuče u zagrljaj Gospodina Oca, Boga.
Otud i naša vječita potraga za bogom.
Ego čovjekov ocrtava stupanj njegove duhovne evolucije i rijetki su oni koji u bilo koje doba puno odskaču od prosjeka tog vremena.
Naša "pokvarenost"ili "dobrota" (bolje reći neznanje) često ne ovise o našem izboru već o datim okolnostima (vjerovatno smo svojim djelovanjem u prošlosti sebi i privukli te iste okolnosti).
Istina je da bismo trebali nastojati biti dobri, pametni i lijepi, i birati stvari i događaje koji neće biti destruktivni za nas i naše okruženje.
Naš odabir između onog što jeste bliže istini i onog što je manje istinito ovisi o stupnju naše komunikacije sa samim sobom, sa svojim okolišem, sa cjelim svemirom i svime onim što jeste stvoreno.
Doduše mi i jesmo u stalnoj komunikaciji i stalnoj vezi sa ama baš svime onim što jest stvoreno u svemiru (vjerujem i šire), onda kada smo budni i onda kada sanjamo, no možda toga nismo svijesni.
Stupanj komunikacije ovisi o količini odbijanja i prihvaćanja datih nam situacija i što je naše prihvaćanje veće, naša je komunikacija razvijenija i obrnuto.
Prihvaćanjem onog što smatramo destruktivnim, ne znači slagati se s time.
Prihvatimo to s ciljem da poboljšamo okolnosti.
Činjenica je da ono što ne prihvaćamo, ono što odbijamo, na to više nemamo utjecaja.
Odbijamo, i zato što nismo dorasli datoj situaciji.
Laž, zlobu, itd. trebamo razotkriti, prihvatiti, shvatiti i biti svijesni njenog negativnog utjecaja na nas i naš okoliš i nastojati je usmjeriti u suprotnom smjeru.
Tada pravilno postupamo i tek tada naš okoliš zajedno s nama počinje blistati ljepotom, dobrotom i samilošću.
Raj nije negdje izvan nas.
Ukoliko Raj postoji, postoji u našim glavama, u našim srcima, i ako doista postoji sasvim sigurno oslikat će se i u našem okolišu. No trebamo biti strpljivi, uporni i nikako tvrdoglavi, to su kvalitete velikih ljudi na kojima trebamo poraditi.
Često se događa mnogima, pa i nama, da smo neku situaciju prije nekog vremena osuđivali a danas je s veseljem prihvaćamo. No to nikako ne znači da smo postali zlobni, već da smo promijenili svoje poglede na svijet, svoje stavove, što otvoreno želimo i pokazati.
Radi se o tome da smo promjenili mjesto s kojeg gledamo i ocjenjujemo ono čemu naše srce teži, Istini.
Istina je jedna, no pogledi na tu Istinu su mnogostruki i razlikuju se s obzirom s koje točke gledamo. O valjanosti ili nevaljanosti nečijeg pogleda besmisleno je raspravljati. Ono o čemu valja raspravljati jesu različiti pogledi na istinu uspoređivati ih, analizirati ih, no nikada osuđivati a s ciljem da joj se probližimo.
A zašto da joj se približimo?
Pa zato jer što smo joj bliži naša tijela savršenije funkcioniraju (zdravija su), naš um je pronicljiviji, naš život ispunjeniji (u svim pogledima materijalnom i duhovnom).

I nemoj me brisati. Molim te.

Glazba Saturnovih prstenova

Ispalo je da veličanstveni sustav Saturnovih prstenova, veliki disk koji podsjeća na staru gramofonsku ploču, s LP-jem dijeli još jednu sličnost - neprestano emitira serije nota.

Iznenađujuće otkriće omogućeno je radio i plazma valnim detektorima smještenim na sondi Cassini, koja je pored prstenova prošla još u srpnju, kad se približavala Saturnu.

Tonovi se emitiraju kao radiovalovi. Don Gurnett sa Sveučiliąta Iowa kaže da je njegov tim reducirao frekvenciju tonova za faktor 5, kako bi bili čujni u opsegu ljudskog sluha. Gurnett priznaje da je bio 'potpuno zapanjen' kada je čuo glazbene note.

Tonovi su kratki, traju između jedne i tri sekunde, i za razliku od prozračnih klizećih tonova povezanih s drugim kozmičkim procesima, svaki je vrlo različit.

Dokazi upućuju na to da svaki ton produciraju udari meteoroida koji udaraju u ledene krhotine koje tvore prstenove.

"Svaki udar", kaže Gurnett, "stvara energetski puls koji se od točke udara stožasto širi na površinu".

Procijenivši količinu energije uključene u ovaj kozmički događaj, Gurnett je izračunao da je veličina objekata koji sudjeluju u udaru promjera oko jednog centimetra - iako upozorava da bi njegova procjena mogla biti pogrešna za faktor 10.

On je svoja zapažanja iznio na godišnjoj konferenciji Odsjeka za planetarne znanosti Američkog astronomskog društva.

"Planetarni znanstvenici su pretpostavljali da meteoroidi neprestano udaraju u Saturnove prstenove", kaže Carolyn Porco, voditeljica Cassinijevog tima za snimanje, "i za taj proces se smatralo da uzrokuje pomak, rešetkaste formacije koje je na prstenovima uočio još Voyager 2. Ali nitko nije mislio da bi bilo moguće detektirati udare tako neposredno."

Cassinijevo blisko promatranje dalo je nove hrpe podataka o sustavu Saturnovih prstenova, uključujući složene detalje o njihovom obliku i međuprostoru, što je već dovelo do otkrića tri nova mjeseca, koje je sonda otkrila daleko izvan sustava.

Cassinijeva otkrića novih mjeseci i tankog prstena u blizini F-prstena, nedavno je potvrdila i Međunarodna astronomska unija.

Larry Esposito sa Sveučilišta Colorado objavio je da ultraljubičasti spektrometar otkriva i podatke o varijacijama u sastavu prstenova.

Vanjski prstenovi su uglavnom sastavljeni od vodenog leda, dok su unutraąnji, A i B-prsten kudikamo bogatiji drugim elementima, na što ukazuje svojevrsni 'prljavi' led.

Fine varijacije uočavaju se već s udaljenosti od nekoliko kilometara. One su tako oštre i jasne da znanstvenici zaključuju kako su prstenovi dinamičniji i manje stabilni nego što se mislilo.

Prema dinamičkim modelima, da su prstenovi prije 10 milijuna godina imali svoju današnju konfiguraciju, njihov sastav bio bi kompletno pomiješan i prilično ravnomjeran.

"Prisutnost različitih zona ukazuje da su varijacije uzrokovane raspadom jednog ili više planetoida u području prestenova u razdoblju između 10 i 100 milijuna godina", kaže Esposito.

Povratak na postanak Raja?

Najvažniji društveni pokreti našeg doba - mirovni, feministički i ekološki, uz ekofeminizam koji uključuje sva tri - na neki način posve su novi. Međutim, i oni se oslanjaju na pradavne tradicije kojima se tek odnedavna vraćamo, zahvaljujući onomu što britanski arheolog James Mellaart naziva istinskom revolucijom u arheologiji. Ove tradicije stare su tisuće godina. Znanstvene arheološke metode danas omogućuju dokumentiranje načina na koje su ljudi živjeli i razmišljali u pretpovijesno doba. Jedno zadivljujuće otkriće o našoj prošlosti jest da se tisućljećima vremensko razdoblje puno puta duže od 5000 godina obično računalo kao povijest - pretpovijesna društva štovala su Boginju prirode i duhovnosti, našu veliku Majku, roditeljicu i stvoriteljicu svega. No, još je impresivnije što su ta pradavna društva bila ustrojena kao miroljubiva i pravedna društva kakva mi danas pokušavamo stvoriti. To ne znači da su bila idealna ili utopijska. No, za razliku od naših društava, nisu bila ratoborna. Nisu bila društva u kojima su žene bile podčinjene muškarcima. I nisu doživljavala našu Zemlju kao objekt za iskorištavanje i dominaciju. Ukratko, to su bila društva koja su imala ono što mi danas nazivamo ekološkom sviješću: svjesnost da se prema zemlji trebamo odnositi s obožavanjem i poštivanjem. Sve to poštivanje snage zemlje, roditeljice i održavateljice života, bilo je ukorijenjeno u društvenoj strukturi gdje žene i “ženske” vrline kao brižnost, suosjećanje i nenasilje, nisu bile podčinjene muškarcima i takozvanim muškim vrijednostima potlačivanja i dominacije. Naprotiv, životvornim snagama utjelovljenim u ženskim tijelima dodjeljivana je najveća društvena vrijednost. Prema riječima grčkog arheologa Nicolasa Platona, koji je pedeset godina radio na iskapanjima civilizacije minojske Krete, gdje se ovaj tip društvene organizacije održao do prije otprilike 3300 godina, bila je to društvena organizacija u kojoj je “čitav život bio prožet žarkom vjerom u boginju prirodu, izvor sveg stvaranja i harmonije.”

Tradicija Geje

Većina navoda o Zapadnoj civilizaciji počinje Sumerom ili indoeuropskim Grcima. Ovi navodi općenito opisuju sve prije židovsko-kršćanske religije kao “pogansko”. A obično nas i ostavljaju pod dojmom da su sva prethodna društva bila i tehnološki i moralno primitivna. No, nova saznanja na području arheologije pokazuju kako je ovo izuzetno pogrešno stajalište.
Razdoblje paleolita, prije otprilike 25.000 godina, smatra se uglavnom početkom Zapadne kulture. Stoga je to i logično mjesto za početak preispitivanja naše prošlosti. A dobro je i za početak ponovnog ocjenjivanja naše sadašnjosti - i potencijalne budućnosti - iz nove perspektive. U skladu s konvencionalnim sagledavanjem umjetnosti paleolita kao priče o “muškarcu lovcu i ratniku”, stotine visoko stiliziranih gravura često trudnih žena širokih kukova pronađenih u paleolitskim pećinama dobile su nadimak “figure Venere” - objekti u nekom pradavnom, a vjerojatno i opscenom, “kultu plodnosti”. Često se na njih gledalo kao na predebele, izobličene erotske simbole; drugim riječima, kao na pretpovijesne pandane Playboyevim duplericama.

No, ako istinski pogledamo ove čudno stilizirane ovalne figure, postaje nam jasno da one predstavljaju životvorne snage svijeta. Kao što Marija Gimbutas, arheolog s UCLA-e, i drugi arheolozi ističu, one su preteče Velike Boginje poslije štovane kao Izis u Egiptu, Ištar u Kanaanu, Demetre u Grčkoj, a zatim i Velike Majke rimske i katoličke Djevice Marije, Majke Božje.

Slično, stariji učenjaci nalazili su u paleolitskim crtežima te gravurama u kamenu i kosti, ono što su zvali bodljikavo oružje. Ali nisu mogli otkriti zašto su na tim slikama vršci strijela i bodlje uvijek bili okrenuti obrnuto. Ili zašto ta “obrnuta oružja” nikada naizgled nisu pogađala cilj. Tek nakon što je te slike proučio netko izvan arheološkog visokog društva (netko tko ih nužno nije morao sagledati kao “promašenu lovačku magiju”) postalo je jasno da to nisu slike oružja. To su bili prikazi vegetacije: drveća i biljaka kojih su grane išle u pravom smjeru.

Isto stajalište o ljudskoj prirodi - ili “muškoj prirodi” - kao o egocentričnoj, gramzivoj, brutalnoj, “rođeni ubojica” dugo je utjecao na ono što su nas učili o sljedećoj fazi ljudske kulture: neolitu ili poljoprivrednom dobu (otprilike 8000-1500 pr. Kr.). Konvencionalno stajalište, koje se još ističe na većini fakultetskih kolegija, je da je najpoznatiji ljudski izum - razvoj tehnologije za uzgoj kultiviranog bilja - također bio početak muške dominacije, ratništva i ropstva. To bi značilo da je ovim “muškim” izumom poljoprivrede - a i mogućnosti za održavanje civilizacije redovitom i čak suvišnom dostavom hrane - došlo do ne samo muške dominacije nego i ratništva te općenito hijerarhijske društvene strukture.

No, opet, ovaj dokaz ne potvrđuje uobičajeno stajalište civilizacije kao priče o sve efikasnijoj “muškoj” dominaciji nad prirodom i drugim ljudskim bićima. Za početak, antropolozi danas općenito vjeruju da su uzgoj kultiviranog bilja izmislile žene. Uistinu, jedan od najfascinantnijih aspekata trenutačne reklamacije našeg izgubljenog nasljedstva jest enorman doprinos žena civilizaciji. Ako pobliže pogledamo podatke koje danas imamo o prvim poljoprivrednim ili neolitskim društvima, zapravo vidimo da je sva osnovna tehnologija na kojoj se temelji naša civilizacija razvijena u društvima koja nisu bila ratoborna i u kojima nisu dominirali muškarci.

Kako piše James Mellaart, danas znamo da nije postojala samo jedna kolijevka civilizacije prije otprilike 3500 godina u Sumeru. Naprotiv, bilo je više kolijevki civilizacije, sve tisuće godina starije. A zahvaljujući više znanstvenim i opsežnijim arheološkim iskapanjima, također znamo da su u tim kreativnijim društvima žene zauzimale važne društvene položaje kao svećenice, obrtnice ili starješine matrilinealnih klanova. Suprotno onome što su nas učili o neolitu ili prvim poljoprivrednim civilizacijama u kojima su muškarci bili dominantni i koje su bile izuzetno nasilne, one su općenito bile miroljubiva društva u kojima su i žene i muškarci živjeli u harmoniji jedni s drugima i s prirodom. Štoviše, u svim tim miroljubivim kolijevkama civilizacije, poslužit će se intrigantnom frazom iz knjige Merlina Stonea istog naslova, “Bog je bio žena” (New York: Dial Press, 1976.). Danas se mnogo govori o hipotezi Geje (tako nazvanoj jer je Geja grčko ime za zemlju). Ovo je nova znanstvena teorija, koju su postavili biolozi Lynn Margulis i James Lovelock, a po njoj je naša planeta živući sustav stvoren za održavanje i hranjenje života. No, najvažnije o ovoj Geja hipotezi je da je ona, u biti, znanstveno osuvremenjen sustav vjerovanja pretpovijesnih društava koja su štovala Boginju. U tim društvima svijet je bio gledan kao velika Majka, živo biće koje u svojim i vremenskim i duhovnim manifestacijama stvara i hrani sve oblike života.

Svijest o bitnom jedinstvu sveg života je u moderna vremena sačuvana u brojnim plemenskim kulturama koja štuju zemlju kao našu majku. Iznenađujuće ja da antropolozi ovu kulturu obično opisuju kao “primitivnu”. Jednako je iznenađujuće da vrlo često u ovim kulturama žene zauzimaju važne javne položaje, kao šamani ili mudraci, a često i poglavice matrilinelanih plemena. To nas dovodi do sljedeće bitne točke koja se, jednom izgovorena, može činiti očitom. Način na koji društvo sklapa temeljne ljudske veze - veze između ženskih i muških polovica ljudskosti bez kojih ljudska vrsta ne bi mogla opstati - imao je važne implikacije na ukupnost društvenog sustava. On jasno utječe na pojedinačne uloge i životne izbore i žena i muškaraca. Jednako bitno, ali do sada rijetko spominjano, je da on također duboko utječe na naše vrijednosti i društvene institucije - hoće li društvo biti miroljubivo ili ratoborno, općenito ravnopravno ili autoritativno, usmjereno na harmoničan suživot ili na potlačivanje našeg okoliša.

Mit i stvarnost

Prethodno nepoznata pretpatrijarhalna društva postajala su uočljivija nakon drugoga svjetskog rata. Bogati dokazi potkrepljivani su iskapanjima važnih područja poput Catal Huyuka u Turskoj (najveće područje iz neolita dosad otkriveno) te ono što Marija Gimbutas naziva civilizacijama Stare Europe na Balkanu i Grčkoj (koje su čak imale pismo tisuće godina prije Sumerana, a koje ona sada pokušava dešifrirati). Ali, možda je najimpresivnije to da smo mi, u stvari, čitavo vrijeme znali o tim društvima. Odnosno, sva ova društva imaju legende o jednom prijašnjem, harmoničnijem društvu. Na primjer, jedna od najstarijih kineskih legendi došla nam je od Tao Te Chinga i govori o vremenu kada yin ili ženski princip još nije bio podčinjen muškom principu ili yangu, o vremenu kada se majčina mudrost cijenila iznad svega. Heziod, grčki pjesnik (oko 800 pr. Kr.), također piše o vremenu kada je zemlju naseljavao zlatni naraštaj koji je “mirno orao svoja polja” (drugim riječima, neolit) sve dok niži naraštaj nije sa sobom doveo Aresa, grčkoga boga rata.
Ne tako davno ljudi su odbijali znanstvene dokaze da je zemlja okrugla a ne ravna, iako su, prema pradavnim zapisima, grčki učenjaci to zaključili stoljećima prije. Slično, nove arheološke nalaze o harmoničnoj i mirnoj prošlosti danas neki ljudi smatraju nevjerojatnima, iako su i oni potvrđeni u pradavnim zapisima. U stvari, svi mi o tim prošlim vremenima znamo iz ni više ni manje nego najpoznatije priče Zapadne civilizacije: priče o rajskom vrtu. Ova biblijska priča eksplicitno nam govori da je prije postojalo vrijeme kada su žena i muškarac (Eva i Adam) živjeli u harmoniji jedno s drugim i s prirodom. Vrt je vjerojatno simbolično podsjećanje na razdoblje neolita, jer je izum poljoprivrede omogućio stvaranje prvih vrtova na zemlji. Čak je i pitanje što je prouzročilo kraj ovoga mirnog razdoblja eksplicitno odgovoreno u biblijskoj priči. Ovaj izgubljeni raj predstavlja vrijeme kada u društvu nisu dominirali muškarci: prema Bibliji, to je bilo vrijeme prije nego što je muški bog odredio ženi položaj podređen muškarcu. Nas su učili da je istjerivanje iz raja alegorija Božje kazne muškarcu, a pogotovo ženi za grijeh zanemarivanja zabrane jedenja plodova s drveta znanja. Ali ono što arheološki nalazi otkrivaju jest da je ova priča (kao i babilonski mitovi iz kojih je nastala) utemeljena na narodnim sjećanjima na prošlo vrijeme (kao što također kaže Biblija) kada se brat okrenuo protiv brata i muškarac petom gazio ženu. Ako i na arheološke i na mitske zapise gledamo iz ove nove perspektive, počinjemo razumijevati mnoge, inače neshvatljive, aspekte rajskoga vrta. Zašto bi, na primjer, Eva poslušala savjet zmije? Razlog leži u tome da je u pradavna vremena zmija bila simbol proročice (kao u grčkom hramu Delfima, gdje je žena, visoka svećenica Pitija, i u povijesna vremena bila nadahnuta od strane zmije, pitona, za predviđanje budućnosti). Štoviše, budući da se zmija tisućljećima povezivala s kultom Boginje (kao simbol cikličke regeneracije jer joj se guli i mijenja koža), Evino kontinuirano povezivanje sa zmijom također predstavlja odbijanje odricanja stare religije s Boginjom kao središtem. Evina kazna za nepriznavanje Jahvina monopola nad drvetom znanja mitsko je sredstvo za opravdavanje muške dominacije i autoritativnog vladanja. No, temeljna priča - od kritičnog značenja za naše vrijeme - jest da ona bilježi važan društveni pomak. Ovaj pomak, sada iscrpno potkrijepljen arheološkim dokazima, dramatična je promjena koja se dogodila u našoj pretpovijesti od ravnopravnog i miroljubivog načina života nasilnog nametanja muške dominacije.

Izgubljena civilizacija

Još u devetnaestom stoljeću, dok je arheologija bila još u povojima, znanstvenici su pronašli dokaze o društvima gdje žene nisu bile podčinjene muškarcima. No, njihova interpretacija je glasila da ako to nisu bili patrijarhati, zasigurno su bili matrijarhati. Drugim riječima, ako muškarci nisu dominirali ženama, žene su zasigurno dominirale muškarcima. Međutim, ovaj zaključak nije izveden iz dokaza. Naprotiv, on je u funkciji onoga što ja nazivam stajalištem o društvu dominantnih. Prava alternativa patrijarhatu nije matrijarhat, koji je samo druga strana medalje. Alternativa koja se pokazala kao jedini originalni pravac naše kulturne evolucije jest ono što ja nazivam partnerskim društvom: način organiziranja ljudskih odnosa u kojemu se, počevši s temeljnom razlikom u našoj vrsti, razlikom između muškaraca i žena, različitost ne poistovjećuje s inferiornošću ili superiornošću.
Ono što su nas pod pojmom povijest do sada učili samo je povijest dominantnih vrsta - zapisi o muškoj dominaciji, autoritativnim i izuzetno nasilnim civilizacijama koje su počele prije otprilike 5000 godina. Na primjer, uobičajeno stajalište je da je početak europske civilizacije označilo pojavljivanje Indoeuropljana u staroj Grčkoj. No, noviji arheološki nalazi pokazuju da je dolazak Indoeuropljana u stvari označio početak propadanja europske civilizacije. Odnosno, kao što Marija Gimbutas iscrpno dokumentira, na Balkanu i u Grčkoj postojala je ranija civilizacija, koju ona zove civilizacija Stare Europe. Prvi Indoeuropski naleti (pastira sa sjevernoeuropskih stepa) označavaju kraj matrifokalnog, matrilinealnog, mirnog poljoprivrednog razdoblja. Poput otisaka prstiju u arheološkim nalazima o tome kako su val za valom navaljivale barbarske horde iz pustih zakutaka globusa i za sobom ostavljali ono što arheolozi zovu kulturno osiromašenje. A ono što je tipično za te osvajače jest da sa sobom donose mušku dominaciju skupa s ljutitim bogovima grmljavine i rata.

Arheološki nalazi pokazuju dramatičan preokret nakon ovih osvajanja. Svjedoci smo nestajanja tisućljetnih tradicija umjetnosti i lončarstva, velikog porasta veličine naselja, pojavljivanja 11 suttee vladarskih grobnica (tako nazvanih jer su s muškarčevim kosturom žrtvovani žene, djeca i životinje koje će mu služiti). Ratovanje postaje endemska pojava, kao i pravo “jačega”, budući da su ovi osvajači, kako piše Gimbutas, “štovali moć smrtonosne oštrice.”

Jednu od najdojmljivijih manifestacija ove promjene nalazimo u umjetnosti. Sada započinje nešto u potpunosti odsutno do sada: idealiziranje muškoga nasilja i muške dominacije u umjetnosti koja veliča ubijanje (scene u “junačkim” borbama) i silovanje (kao u opjevanim Zeusovim silovanjima i smrtnica i boginja). A jednako je dojmljiva i transformacija mita. Ovdje se, također, idealizira pravo “jačega” i čak prezentira kao propisano od boga, jer bardovi, pisari i svećenici iz redova vladajućih muškaraca sistematski iskrivljuju i postupno izbacuju mitove i predodžbe o civilizaciji Stare Europe iz svojih duhovnih i svjetovnih priča. Ali, iako se iskrivljuju, sjećanje na ranije i bolje vrijeme i dalje ostaje u narodnim pričama i legendama.

U devetnaestom stoljeću, arheološka iskapanja Sofije i Heinricha Schliemanna otkrivaju da je Homerova priča o grčkoj opsadi Troje povijesno utemeljena. Na sličan način, arheološka iskapanja iz dvadesetog stoljeća otkrila su vjerojatnu povijesnu utemeljenost legende o Atlantidi. Slavljena civilizacija Atlantide navodno je propala kada je velika kopnena masa potonula u more. Geolozi i arheolozi danas otkrivaju da su prije otprilike 3500 godina strašni potresi i valovi pod djelovanjem plime i oseke u Sredozemnome moru prouzročili potonuće velikih kopnenih masa. Na primjer, u legendi o Atlantidi, najveći dio otoka Thera, ili Santorini, progutalo je more.

Ovi kataklizmički događaji označili su kraj onoga što učenjaci zovu minojska civilizacija, visoko tehnološki uznapredovala civilizacija iz brončanog doba smještena na sredozemnom otoku Kreti. Minojska Kreta imala je prve popločene ceste u Europi, a čak i vodovodne instalacije. Za razliku od drugih “visokih civilizacija” drevnoga doba (poput Sumera ili egipatskih dinastija), Kreta je imala relativno visok životni standard, s kućama izgrađenim i radi ljepote i radi udobnosti. Njezina umjetnost se, također, razlikuje od sumerske ili egipatske: ona je tako prirodna, tako slobodna, tako puno slavljenja života u svim oblicima da su je razumni učenjaci opisali kao jedinstvenu u analima civilizacije zbog svoje dražesti i živahne radosti.

No, ono što minojsku Kretu čini uistinu jedinstvenom jest činjenica da to nije bila niti ratoborna kultura niti kultura u kojoj su muškarci dominirali. Arheolog Nicolas Platon, bivši ravnatelj Muzeja Akropole i antikviteta na Kreti bilježi da je ovo bilo “izuzetno miroljubivo društvo”. Također bilježi da se ovdje podrijetlo određivalo po majci i da je “utjecaj žena vidljiv na svakom području”. Na primjer, jedina preostala minojska freska napravljena nekomu u čast nije uobičajen grandiozan prikaz kralja s mačem u rukama i podanicima koji kleče pred njim, što je tipično za sve antikne civilizacije s dominacijom muškaraca. Naprotiv, ovdje je to prikaz žene. I umjesto da sjedi na povišenom prijestolju, ona stoji s rukama podignutim na blagoslov, dok joj muškarci prilaze i donose voće, vino i žitarice.

Drugim riječima, u ovom izuzetno kreativnom i miroljubivom društvu, muževnost nije izjednačavana s dominacijom ili osvajanjima. Sukladno tome, žene i “nježne” i “ženske” vrijednosti poput brižnosti, suosjećanja i nenasilja nisu morale biti omalovažavane. Na moć se gledalo kao na ostvarivu moć - mogućnost za stvaranje i hranjenje života. To je bila moć za, a ne moć nad: moć za prosvjetljenje i transformaciju ljudske svijesti (a s time i stvarnosti) koja i u naše vrijeme simbolizira “žensku posudu”, kalež ili Sveti Gral.

Priroda, kultura, tehnologija i duhovnost

Učili su nas da je u “Zapadnoj tradiciji” religija duhovno kraljevstvo te da je duhovnost odvojena i superiorna nad prirodom. Ali za naše pretke, štovatelje Boginje, duhovnost i priroda bili su jedno. U religiji Zapadnih partnerskih društava nije bilo potrebe za umjetnom razlikom između duhovnosti i prirode ili za isključivanje polovice čovječanstva iz duhovne snage.
U oštrom kontrastu s “tradicionalnim” patrijarhalnim religijama (u kojima samo muškarci mogu biti svećenici, rabini, biskupi, lame, zen gospodari i pape), znamo iz minojskih, egipatskih, sumeranskih i drugih pradavnih zapisa da su i žene nekada bile svećenice. Uistinu, nekoć je najviši vjerski položaj bio položaj svećenice u službi Boginje. A sama Boginja nije bila samo izvor sveg života i prirode; ona je bila i izvor duhovnosti, milosrđa, mudrosti i pravde. Na primjer, sumeranska boginja Nanshe tražila je pravdu za siromašne i zaklon za slabe. Egipatska boginja Meta također je bila boginja pravde. Grčka boginja Demetra bila je poznata kao donositeljica zakona, stvoriteljica civilizacije, krojiteljica pravde i milosrđa. Poput keltske boginje Cerridwen, ona je bila i boginja inteligencije i znanja. A i za Geju, pradavnu proročicu iz hrama Delfi, priča se da je zlatno jabukovo drvo (drvo znanja) dala svojoj kćeri, boginji Heri. Štoviše, grčke Parke, provoditeljice zakona, su žene. A žene su, također, i grčke Muze koje nadahnjuju sve kreativne pokušaje.

U stvari, ova povezanost žena s najvišom duhovnošću, mudrošću i milosrđem preživjela je do povijesnih vremena. Iako je ženama već onda bila zabranjena duhovna moć, Sofija (grčka riječ za mudrost) je i dalje žena. A slično je i s hebrejskom riječi za mudrost, hochmah. Iako nas nisu učili da razmišljamo na ovaj način, katolička Djevica Marija (danas još samo smrtna ličnost u kršćanskoj svetoj obitelji božanskog Oca i Sina) i dalje utjelovljava predodžbu Boginje kao Milosrdne Majke.

Također nam je poznato iz mnogih suvremenih plemenskih društava da odvajanje prirode i duhovnost nisu univerzalni. Plemenski ljudi općenito o prirodi misle na duhovan način. Duhovi prirode moraju se poštivati i uistinu štovati. Također nam je poznato da u mnogima od ovih plemenskih društava žene, kao i muškarci, mogu biti šamani ili duhovni iscjelitelji i da se u ovim plemenima podrijetlo često određuje po majci. Sve u svemu, i priroda i žena mogu sudjelovati u duhovnosti društava orijentiranih na partnerski model. U takvim društvima ne postoji lažna dihotomija između “muške” duhovnosti i “ženske” prirode. Štoviše, budući da su se u pradavnim partnerskim društvima žena i Boginja identificirale i s prirodom i s duhovnošću, niti žena niti priroda nisu bile omalovažavane i iskorištavane.

Često se govori o tome da je jedino rješenje našeg nadilaženja krize okoliša “povratak u prirodu”. U skladu s tim stajalištem, korijeni naših ekoloških problema leže u pomaku s religijskog na svjetovno ili znanstveno/tehnološko stajalište. Govori se da se kroz renesansu, a kasnije i prosvjetiteljstvo, “moderni čovjek” otuđio i od sebe i od prirode.

loth... :-)... ali zaista, pa morat ću na godišnji samo da pročitam tvoje komentare... raspoložen si danas, je li?
:-)

Jesam sunčeko. Itekako.

what is what?

nisi loša

da ko i sve ostale sam male grudi, bit ce bolje vjeruj u nadu