Bez slike i tona...samo mašta.

Još u prošlom životu , prije 2 g. sam pisala o ljubavi između Željke i Olivijere.
Nešto što me fasciniralo na prvu. Ta skromnost običnih ljudi , obavijena ljubavlju, prožimanjem srodnih duša , jednostavno te prekrije velom sreće zbog njih. Dok se hvataš za kvaku kapije ulazeći u njihovo skromno dvorište osjetiš da ulaziš u hram ljubavi. Ni po čemu nisu slični . A tako se dobro nadopunjuju. Toliko me njihova ljubav još prije 32 g. fascinirala i oduševila da nigdje nije bilo mjesta ljubomori , već samo iskrene želje da to i sama jednom, samo jednom doživim.
Ta spoznaja koliko je jaka njihova ljubav bljesnula mi je u glavi kroz jednu misao- Sve će preživjeti skupa ! Ljubav će ih održati kroz životne sraćke, udare i nevere.
I desilo se da su izgubili prošle godine sina. Sina koji je rastao pred mojim očima , sa mojim sinom. Njegov najbolji prijatelj. Prošla sam s njima njihovo odrastanje , moj sin kod njih, njihov sin kod nas. Izgubili smo člana obitelji.
Onog momenta kad sam stala pred Olivijeru i Željka polumrtve od tuge , rekla sam im samo , preživjećete zbog vaše ljubavi. Ljubav će vas održati na životu , ma koliko vi više ne želite taj život bez Aleksandra. Ali on treba vaš život koji ste stvorili iz ljubavi.
Cijela godina je prolazila u agoniji , od tuge do bola. Sve se sušilo, nestajalo, odlazilo ... Biljke , životinje, zemlja.. sve je osjećalo da Aleksandra više nema. Na svakom mjestu se osjećao trag njegov. Njegovo nepostojanje.
Svaki put kad sam hvatala kvaku kapije u mislima sam prvo njega vidjela. Pa tugu i bol.
U tim najgorim danima , mjesecima , ta divna žena je čak uspjela meni pomagati , da svoj život izveden na put. Sebično sam ju tjerala da misli o meni. Da se bavi mojim sranjima kako bi bar na trenutak manje mislila o svom bolu.
Život je bez milosti . Samo nakon 2 mjeseca kako su izgubili sina Željko je morao nazad na brod. On na svome moru tuge, ona u svom bolnom svijetu pustoši.
Željko se nakon 9 mjeseci vratio s broda, duge plovidbe.
Iz dana u dan sam posmatrala kako ljubav čini čudo.
Život se vraćao u njihove oči. U njihovo dvorište. Osmijeh na lice. Isuse bože , kako mi je trebao njihov osmijeh, njihova pobjeda nad životom. Nitko i ništa neće zamijeniti Aleksandra , umanjiti tugu, izbrisati bol, ali oni žive sa tim.
Naučili su živjeti sa tim. Ponovo vidim život . Ponovo vidim tu ljubav kako me obavija kad se hvatam za kvaku kapije.
U čemu je kvaka ? Pa kvaka je da kvake nema ako je pustoš u nama, ma koliko bili pametni, bogati , zdravi i lijepi.
To dvorište bez kvake i kapije je pustinja.
Naš prvi pas je bio leglo njihove Kali. Hrvatski ovčar. Čuvar obitelji. Neka ih čuva i dalje. Samo to im želim.
Obadvoje su fanovi Tompsona, mislim da je ova pjesma upravo za njih pisana.. Link

eto ..(razmišljam)

čime , majke ti ? :)

dupetom..dal na kauč il fotelju :)

Mislim da ćeš završiti na podu...pošto sjediš na svije stolice ... :)

hehh

:))) sad se samo pitam kako sam to znala... jbo me pas više i moj insekt koji me ne vara..:)))

..nije sve kako se čini :)

Jok.. to se samo tebi čini... :))

Ja mislim da je to prije bilo lakše. Ljudi su uzeli čovjeka i voljeli ga cijeli život. Ovo danas sve nešto ja, ja, ja, ja...što ti!!!! :-))))

..valjda JA, pa ti :-)

Ništa se pašemka ne mijenja .. ljubav je tajna dvaju svjetova.. ma koliko se svijet mijenjao.. :)

prekrasan ovcar :)))))) moj sam nema rep sve drugo slika i prilika ...... + ovaj bi se mogo i pocesljat s vremena na vrijeme

počešljaj ti sebe s vremena na vrijeme.. :))))))))

prekratka mi kosa za cesljanje :)

u grčkim mitologijama sam više puta pročitala da bogovi ne praštaju veću ljubav prema nekome, nego što je prima njima. obično takvu ljubav uzimaju k sebi.
vrag bi ga znao
znam samo da se bojim za onog kog stvarno volim. ne da će otići, nego da ga bogovi ne uzmu.
a uzeli su mi već puno.

pogni ..i meni su ..i znam točno o čemu govoriš. Nažalost znam...ali sa tim živim , moram da živim.