...

Pun je mjesec na nebu
Pripazi
Noć je i tako si sam
Znaš da se tada događaju čudne stvari
O tome su pričali naši stari
Pokrivši usta dlanom
Da ne čuju djeca
O djevojkama koje izranjaju
Iz jezera i lebde nad putnicima
Pokriju ih prozirnim velom i odnesu
Da nitko ih nikad više ne vidi žive
Vučice se šuljaju šipragom
Oblizuju zube i dižu žarke oči do mjeseca
Vještice i vidarice po poljima prebiru čarobne trave
Što cvatu samo u ponoć, ujutro zauvijek venu

Snovi se prepliću sjenkama
A tako silno želiš zaspati
Umoran i sam

Odjednom nečiji dah te takne uz obraz
Protrneš. tko je?
Ne vidiš nikog, samo se srebrno svjetlo
Razlijeva niz tvoje rame, sklizne na prsa, škaklja po stegnu
Uzalud pridižeš ruke
Dirneš, pod prstima vruće
Čvrsta obla glatkoća u dlanove se puni
uzeti je želiš. zadržati čvrsto. posegneš za njom.
Nestane učas!
Vikneš i ustaneš. zoveš.
Ništa. tišina.

Poznaješ svoj krevet kao svoj džep
Gle – ondje je i stolac, prebačena košulja
I obris svjetiljke.
U sobi nikoga.
Svuda samo raspojasana mjesečina
I sad pleše, pleše na tvojem tijelu
Ljubi te, ljubi
I šuti.

Pun je mjesec večeras
Pripazi
I nemoj kasnije reći
Da nisam te upozorila.