...

Kad umre ljubav,
To nikad nije posljedica nesretnog slučaja
Nema tu iznenadnog kucanja
Dežurne ekipe na vrata, utvrđivanja identiteta
A onda ostajemo u svečanoj tišini ili jecamo glasno
Dok drugi nas tješe jer je to dobro činiti
A žalovati se mora, inače ostaneš tužan za vijeke.

Ne, kad umre ljubav
To je već teški kronični slučaj
I svaki pokušaj reanimacije
Svaka palijativna terapija
Molitve za ozdravljenje
Kljukanje ljekovitim napitcima
I čudotvorno bajanje dobronamjernih iscijelitelja
Je uzaludno.
Nepriznavanje činjenice
da je pacijent već na izdisaju toliko vremena
I samo troši skupe lijekove
Da će neminovno umrijeti jer je to prirodni zakon,
Pogotovo u ovakvim žalosnim okolnostima
Donosi nam nesnosnu bol dok gledamo nemoćni
Kako iznutra migolje masni bodlerovski crvi i zunzare
Mlatimo ih uporno ne želeći vjerovati
Da su izletjele iz tog napuhanog blijedog trupla koje se zvalo ljubav
Da je živjelo i disalo, sretno plesalo i smijalo se
Samo za nas, samo za nas i našu varljivu sreću,
I nismo ni primijetili da ovdje leži već tako dugo, predugo
Jer mi smo i dalje plesali, plesali, plesali…
I tek kad izmoreni konačno stanemo
Zasopljeni, umornih ruku, bez zraka i zagrljaja
Kad stanemo iznad tog uzglavlja da odmorimo od ludila,
s jastuka nas gledaju samo stare fotografije
probušenih rupa na mjestu gdje su se smijale oči kojih nema
oči kojih možda i nije bilo i nisu se nikad smijale zajedno s nama
I tek tada, najednom, kao da nas je strefio gadan napadaj astme
I obnevidjeli od gušenja vlastitim čekanjem,
Tek tada s gnušanjem zovemo mrtvozornika, u panici,
Hitro, hitno, što brže, ta gdje su dosad,
ne treba zvati narikače
ni popa ni susjeda, nećemo oglas u novine
i službenu objavu
da konačno je mrtva naša ljubav
Obavimo traljavi pokop, tek zagrebemo zemlju
ne čekamo limenu glazbu, ni vijence, ni ruže,
obrišemo već suhe suze,
A onda krenemo s groblja direktno na cestu.
U tramvaj.
Na ručak.
A karmine?
Obavili smo ih i prije nego je pokojnik proglašen mrtvim.