Ručkić krčkić

Danas mi je bio potencijalni izvođač adaptacije stana, mlad čovjek, Zagrepčanec. Kad sam mu otvorila vrata i kad je ugledao silne kvadrate uludo utrošenog prostora (20 kvadrata hodnika, a odmah pored sasvim nepotrebno predsoblje), raširile su mu se zjenice, a iza njih uključio kalkulator za viši cjenovni razred. No, mic-po-mic, uvidio je on stvarno stanje stvari: predivan stan s presiromašnom vlasnicom. I odjednom je počeo davati realnije ponude.

Je, mogao bi moj stan biti dvorac, da imam onoliko love koliko bi mi bilo dovoljno da si kupim manji, praktičniji i primjereniji mojim samačkim potrebama; mogao bi postati dva stana, da mi se ne čini nelogičnim dizati kredit kako bih udomila podstanara koji će jednostavno vraćati taj isti kredit; prije samo 7-8 godina, ovaj stan se moglo prodati za 50% veću cijenu i mogla sam si kupiti manji, praktičniji, primjereniji i još pride biti doživotno financijski osigurana... Sve bi to moglo, sve je to moglo, ali sad nije tako.

Teško mi je to uvidjeti i pomiriti se s činjenicama. Ne samo kad razmišljam o stanu, nego i o ljudima: zaljubim se u potencijal. Ali, zapravo je ono što se nudi netko zapušten, neostvaren, profućkan, s nekim stvarno divnim dijelovima, i to je to. Niti jedan razuman kupac neće nasjesti na priču o potencijalu: odmah će kontrirati potrebnim ulaganjima i neospornim ograničenjima.

I sad se ja pitam, kad bismo ljude plaćali novcem, kad bismo im mogli prikvačiti cijenu na svaki kvadratić raspoloživosti i podudarnosti s našim željama, koliko bismo bili spremni plaćati nečiji POTENCIJAL? Koliko bismo ga MOGLI platiti?

Od sada, ljude gledam kao stanove koje bih eventualno poželjela kupiti: je, OK ti je raspored, ima svjetla, energetski razred dobar, ali... I odmah se zapitam koliko će me koštati taj "ali".

Jer, ljudi koje ja SAD razgledavam imaju slabe šanse postati isplativa investicija: takvi su kakvi jesu. Možda su s dvadeset mogli biti udobniji, možda su s trideset još uvijek mogli biti topliji, ali sad će me svaki celzijevac topline, svaka minutica udobnosti i užitka opaliti po srcu, a možda i po džepu, a svakako po vremenu, kojeg ni sama nemam na bacanje. A neće nastati ništa bitno drugačije.

I ne treba im to zamjeriti. Kao ni meni što više nemam samostojeće sise. Potencijal je trebalo iskoristiti dok se još dao oblikovati i oploditi, dok nije koštao, dok je bujao poput kvasca... A sad se ukvario. Stoji, pljesniv, negdje na polici i nikad ničemu neće pridonijeti.

Osim ako... Osim ako ne bude sreće da ga aktivira netko jako bogat, netko jako rastrošan, netko jako optimističan, ili netko silno naivan; možda čak glup. Netko tko nema pojma da je to potencijal. Nego jednostavno dere svoje, a potencijal se, budući da jest to što jest, ipak malo potrudi... Možda.

Ali ne vjerujem.

ne vjeruješ
samo se nadaš
je li tako?

mogao bi postati dva stana?

Ej...mozes ti upravo to napraviti...jedan od ta dva prodati, a ne iznajmiti....
I zaradis, s malo truda, istina.

(slicno i ja razmisljam...al sve mi se neda upustat u kopanje po stanu...kosta to, al dva stana su dva stana...isplativo, u svakom slucaju)

za sreću je potrebno dvoje
ne dva stana
a takav je stan, na toj lokaciji, šteta cjepkati
samo moje mišljenje
ništ drugo

Sreca je zaradit DANAS novac, smanjit rezije.
A u dvoje su oni koji to jesu...mi koji nismo smo samci....trebamo mislit na tu jednu osobu (sebe).

Štuc! Upravo poklopah... Dobar vam dan.

Ovak, moj odvjetnik veli da ta spika o dva stana ne prolazi zato jer je to izvedivo jedino u omjeru 1 naprama 2, što u stvari znači da sam ja suvlasnica svakog kvadrata novog vlasnika i obratno. A ne može se podijeliti na jednake dijelove.

Za sreću je potrebno dvoje koje KLAPA, perce, a ako tog drugog/druge nema, onda je važno živjeti onako kako nam se sviđa bez te osobe, u stanu koji nas veseli, koji nam zaista jest DOM.

Međutim, nije ovaj zapis samo o mojim mukama po stanu: rekla bih da je više o tom našem srljanju za potencijalom, osobito osoba, što uglavnom ispada ne samo nerealno, ne samo neisplativo, nego nas u konačnici uvelike košta.

to i je ono
dvoje
uvijek to košta

Mislim da ljude treba procjenjivati s njihovim potencijalom apsolutno najkasnije do 35. godine života; sve poslije je ukiseljeni kvasac. Niš. Uzmi takvo kakvo jest, ili produži dalje ("take it or live it", što bi rekla mai).

nego..jel ima taj potencijalni mladi Zagrebčanac potencijala?
(ne za adaptaciju..)

Kaj je rekla Mai,tekni mi ili ne tekni?

Točno znam gdje si, što se stana tiče, u ostalo be bhi ulazila...

Gle, malo ti je kriva računica...
Kažeš, odvojila bi jedan stan u dva, u jednom bi bila ti, a drugi bi iznajmila, a stanar bi ti onda plaćao otplatu investicije prepravka jednog stana u dva.
Nije baš tako, osim ovog dijela da bi on plaćao.
Ako preurediš u dva stana, i tvoj će biti uređen i manje ćeš trošiti energije, jer će stanar (trebao bi), plaćati svoj dio za sebe. Drugo, ostaješ u stanu, na istoj lokaciji, koja ti se tako sviđa (i meni i mnogima), na koju si navikla i s kojom si srasla. To se danas ne pronalazi tako lako. Dakle, plaćao bi ti neko vrijeme investiciju kojom ostaješ u vlastitom stanu.
Naravno, to sve pod pretpostavkom, da imaš stanara od povjerenja, koji plaća i da imaš lovu za početnu investiciju, koja bi ti se s vremenom isplatila.
Kažu mi, kvadrat stana u Zagrebu je jeftin, po toj logici bi i radovi trebali biti jeftiniji. Još su mi rekli, sad je vrijeme za investicije. Pošto čula, poto prodala :)

Eh, opet pozdrav i isprike, nekaj me odvuklo... Ovak: mislim da bi mladi Zagrepčanec rado kupio moj stan. Tak da ima potencijala. Međutim, men' se čini da nema dovoljno love.

Rexše, mislim da mai uvijek vteknu.

Tnx, juicy, i ja još uvijek promišljam je li tako ili nije tako... Tako bi bilo kad bih ja definitivno odlučila dovijeka ostati u tom stanu. A to nisam odlučila. Lokacija mi odgovara sad, dok radim, a sad i mogu podnijeti veće izdatke. Kad odem u pemziju, lokacija neće više biti tako bitna, a moja platežna moć će biti puno manja. Hoće li razliku moći nadoknaditi iznajmljivanje dvorišnog dijela, ne zna se i ne može se znati. Sve u svemu, mislim da je prodaja najizglednije i najisplativije rješenje, ali ne mora biti odmah sad, nego prije pemzije. Do tada se možda nekaj popravi, a ako bude isto ili još gore, hebga, neće biti izbora, pa onda neće biti niti dvojbi.

Jeste se na kraju dogovorili za adaptaciju?

Jeste li se dogovorili za bilo šta?

Međutim, nije ovaj zapis samo o mojim mukama po stanu: rekla bih da je više o tom našem srljanju za potencijalom, osobito osoba, što uglavnom ispada ne samo nerealno, ne samo neisplativo, nego nas u konačnici uvelike košta.

Naravno.
Skuzila sam ja bit, al mi je ono bilo bitnije....
Dakle, tako i muskarci misle....s punim pravom....i tu smo di smo....forever.