Gotovo.

Vidite li ih svakog dana?

Lako ih je prepoznati...pogledajte ih u oči...

Samo slike prošlosti...bez naznaka budućnosti...

Svaki puta dok prolazim kraj njih, onako skrivečki da me ne bi uhvatili u promatranju pokušam iščitati bore na licima...zamisliti priču...

Očevi...majke...djeca...svi nesretnim spletom okolnosti odvedeni na put poniženja...

Karma?

Greške?

Neznam...
Ali meni su uvijek nekako dragi srcu.
Cijenim ih više nego one glasne, eksponirane, uspješne poslovne i ine osobe...ljige okružene svitom koja se smije čak i na najgluplje, godinama pregažene priče i šale...

Draga mi je tišina dobrih ljudi.

Ali im rijetko prilazim...strahujuci da ne otvorim neki ožiljak zadan od strane nas, onih koji imaju malo vise...novca, srece, zdravlja...

A ponekad...ponekad ako i platim bevandu starom kroneru koji tiho konobara zamoli ''na dug'' radije pustam njegove rijeci da samo prolaze kroz mene...stiteci svoju sliku od one koju ce on nacrtati...izbjegavajuci analizu i potrebu da mu objasnim gdje je pogrijesio...na kraju stiteci i samog sebe od ljutnje razocaranjem uzalud potrosenog zivota...

Ljudi...

Samo ponekad zanimljiviji od pasa...

???
U jednom segmentu života živim ispod radara ostalih ljudi. Zato što mi to tako odgovara. Zato što želim biti ispod ostalih, jer tek onda vidiš kakvi su ljudi u stvari.
I u tom segmentu života o meni sude slično kao i ti.
Slični tebi.
Ustvari, da ti napišem što mislim o ovom tvom blogu, jako bi te povrijedilo.

Mozda i bi.
Kao sto ce i tebe cinjenica da nisi shvatila tko su ljudi bez sjene...i gdje ih viđam.
No pripisati cu to brzopletosti.

svidja mi se ovo " Draga mi je tisina dobrih ljudi"...

traper ti je gore sve odgovorio.

Tko kaze da trazim odgovore?
No drago mi je da je moj naslov bio inspiracija za drugi zapis...ma koliko nekvalitetan bio...