Ručkić krčkić

Ne znam više što je ovdje aktualno, nemrem to pratiti... Vidim da teme Dobra i Zla nikad ne izlaze iz mode, a ja sa zavišću čitam te kategorične i čiste podjele, koje meni nikak ne uspijevaju i nikad ih ne susrećem. Svi ljudi koje poznajem su i jedno i drugo, ponekad dobri, ponekad nedobri, tu i tamo fakat zli, po mogućnosti, ne prema meni.

Meni je lako ljude podijeliti na zanimljive i nezanimljive, kako ovdje, tako i svugdje. Ne brkam zanimljivost s potrebom da reagiram, ne, to su različiti pojmovi, ljudi koji su mi krajnje nezanimljivi mogu izazvati moje žestoke reakcije, ali ne pobuđuju ni najmanju želju da ih bolje upoznam i "otkrijem". Zanimljivi ljudi su oni kod kojih slutim neku složenost, neočiglednost, a istovremeno podudarnost s mojim vrijednostima, ili iskustvima, ili trenutnim preokupacijama; ili neko znanje kojeg sama nemam, a voljela bih naučiti.

I tak, ja bih radije bila zanimljiva nego popularna. Uvijek.

Ručkić mi se krčkić, a ja mozgić: koliko su premise mojeg življenja realne? To je vrlo ozbiljno pitanje. Proživjela sam desetljeća ne mozgajući o tome, iz dana u dan, iz duga u dug, iz improvizacije u improvizaciju, a ispalo je OK, moglo je biti puno gore. Ne znam je li moglo bolje: proživjela sam desetljeća u optimističnoj iluziji, u benignom, savladivom svijetu. Sad vidim da nije bilo tako, ali hebga, ja sam se nekak izvukla, možda baš zato jer nisam kužila stvarne parametre, možda baš zato jer se nisam bojala, možda baš zato jer sam bila toliko bedasta da me zlikovci nižeg reda nisu imali srca zlorabiti, a onima višeg nisam bila zanimljiva. A oni koji su me zlorabili, kao da nisu, jer ja to, zapraf, uopće nisam kužila; ili sam mislila da su jako jadni kad moraju pribjegavati takvim psinama. Čije sam si posljedice ja, očito, ipak mogla priuštiti.

Sad mi je ta iluzija postala prozirna, ali još uvijek ne podnosim uzemljenje: nemrem smisliti prizemne ljude, one koji svršavaju na čitanje računa, koji se ne daju zajebati, koji ispod tri sloja farbe vide dvajs' godina staru fleku, one vječno u ugovorima, ili na sudu, one premazane svim mastima, a istovremeno uvjerene da je svijet ljigav od iste takve masnoće... To ja nemrem biti. Ja se iskreno začudim svaki put kad me netko pokuša preveslati. Ajd, sad sam napredovala do spoznaje da takva mogućnost zaista postoji, unilateralno, ilitiga prema meni, ali da ja sama to ne znam; i zapravo NEĆU.

Ali, moram nešto priznati: u mojem su životu, sve do sada, postojali ograničavajući čimbenici; ilitiga ispričnice. Zbog kojih sam mogla misliti da sam "Dobra" i isto tako se prezentirati svijetu. Sad ih nema. Sad Dobra trebam biti svojom voljom i izborom, hrabra isto, a izbori su puno veći. I sad me trta. Lakše je živjeti donekle skučeno, lakše je odluke donositi na temelju više odrednica... Lakše je reći "morala sam tako, zbog stare, zbog posla, zbog psa...", nego odlučiti "želim tako, zbog sebe" i onda izjest govna, zbog sebe. Ako fulam.

A vidim da sam do sada prilično puta fulala. I izjela govna, kivna na odrednice, ali ne na sebe, ili puno manje na sebe.

I mogla bih ja sada dugo ovako... Nema koristi! Mislim da si treba otvoriti više putova, a izabrati onaj koji nas instinktivno mami. Evo, nedavno mi se ukazala prilika da zaradim osjetnu lovu na način koji nije lak, ali nije ni osobito težak, a ja sam odmah usnila san da moram poljubiti frajera kojem smrdi pokvareni zub... Tri mjeseca kasnije, stvarno se ustanovilo da je ponuda kvarna. I sad se ja grizem što sam tri mjeseca satrla na tu analizu! Ma, ne bih se trebala gristi, kako bih inače bila sigurna?! Ali, grizem se i zbog toga što sam u svojim godinama toliko naivna da sam to uopće razmatrala... I ide mi živce spoznaja da svijetu izgledam kao netko tko vodi učmali život i jedva čeka malo razmrdavanja, kao netko koga je lako preveslati, kao netko kome je svaka promjena dobrodošla.

Jer nije tako. Moj život je svjež i krajnje bolan zbog toga. Promjene su kozmički pomaci u mojem mikrokozmosu. Preveslat me se može, ali ne baš lako, osim ako upadnem u hipomaniju, ali čak ni onda nije sasvim jednostavno, jer ja znam da sam sklona hipomanijama i što ih pokreće.

I zato vam ja nemam neki upečatljiv ili bitan profil na Iskrici: jer bih mogla povjerovati da je zaista tako. I čudom se čuditi raskoraku između stvarnosti svojih iskustava i mogućnosti mojih umišljaja.

I još bih mogla... Ali, ručak je sad spreman, a ja gladna.

dobar tek!

Fala! Bio je. Sad pečem palačinke :-))

joj..ovo mi baš zapelo za oko. Imala bih tisuće komentara na pročitano...al' najzad...sve se ionako svodi na jedno: svi mi...ali baš svi...imamo svoja opravdanja....i to realna...s dodacima:'morala sam zbog ovog ili onog'. Ipak..kako ćemo biti shvaćeni..ovisi o tome koliko želimo biti 'dobri' ili 'zli'. Ako sam zla...reći ću ti da sereš i da za svoje propuste kriviš svoju staru npr. Ako sam dobrica...savršeno ću te razumjeti...jer bum si dozvolila empatični izlet u vizualizaciju onog kaj pričaš..i shvatit ću da si, kao i svi drugi ljudi u trenutku 'birala' opcije, uzimajući u obzir svoj realan status. I naravno...ništa ne traje vječno...pa tako ni posljedice naših izbora...ili ponašanja.