divlje jagode

uskrs na mome otoku zvonio bi zvonko i radosno svih ovih godina, ljudi bi mirisni i svečano odjeveni prilazili zaštitniku sv. Nikoli visoko iznad mjesta gdje stoljećima obitava i gdje je i on jednom, još u 12. stoljeću ugostio jednoga papu, crkvena bi zvona radosno zvonila, ljudi se smijali i zazivali dobro i zdravo jedni drugima, blagoslivljali su plodove zemlje, mora, svojih ruku i čista srca vraćali se u grad u šetnju pred uskršnji obid... bilo bi uvijek sve tako čisto, vedro, jasno
... zvonio bi Uskrs preporađajući srca i duše ljudske...
ove je godine Uskrs prilično uranio... jugo je razdiralo otok ko bespomoćnu krpu, kapa tnmastih oblaka sjela je po vrhovoma otoka pritišćući bolno svaki pogled, a guste su se neprozirne i vlažne magle rastezale među najvišim vrhovima borova i česmine 
... prst se pred nosom nije vidio kad smo popodne odlučili vidjeti novu cestu koja je probivena prošle jeseni spajajući do tada prašumske i nepristupačne vrhove ponad divljih robinzonskih uvala...
... nije to cesta kažu oni koji zagovaraju brži napredak otoka... to je požarni put  (dva se automobila mogu lako mimoići i istina je da požarni put dolazi do žala morskih do kojih se do jučer još samo brodicama moglo ili pješice)... a da jest put (i u pravu su) govore oni koji još posljednjim snagama već zaboravljenih mohikanaca brane djedovinu i brane budućnost za djecu koja još ne mogu odlučivati o njoj, a već im se ona pomalo otima iz ruku...
... kapital ne bira sredstva, okrutan je, množio bi se brzo i jako, otima nam oaze posljednjih mirnih uvala, naše robinzonske ribarske bajte, naša bijela žala... brzo briše iz sjećanja prostore koje smo još do jučer mogli nazivati djedovinom... od sutra bit će to tek turističke destinacije koje je preko noći u blještava svjetla obukao mračan kapital
... tako je s ovim Uskrsom i na mom otoku započela globalizacija...