Ručkić krčkić

Znam da je Hesse napisao "staklenim", iako se romana ne sjećam, morala sam pogledati u guglu da se prisjetim: Igra staklenim perlama je jako komplicirani način života koji, u nekoj dalekoj budućnosti, vode (ili igraju) vrhunski intelektualci, pošteđeni životnih praktikalija. Glavni lik romana, Knecht (= sluga) savršeno igra, postiže najvišu razinu, postane Magister Ludi, ali onda uvidi da je sve to skup besmisleno i da će radije na praktikalijama vježbati svoju pamet, i to za opću dobrobit, tj. korist nepametnih.

A mi, ovdje na Iskrici, kotrljamo plastikanjere... Igramo se kao da je sve moguće, kao da nas niš ne sputava, kao da su nam svi putovi prohodni za sva vremena, a vremena ne manjka. Igramo strastveno, odrješito, kao da su rizici pravi, a dobici poželjni.

Moram sad u svoje prvo lice. JA znam da se igram; kad sam došla ovamo, također sam to znala, ali sam u međuvremenu promijenila (SVOJA) pravila. Ono što nisam znala, a pomalo mi sviće, Iskrici zahvaljujući u dobroj mjeri, jest da sam ovamo POBJEGLA, a ne došla, jer dolazimo voljno i samouvjereno, s ciljem i odredištem: utočište ne biramo. Daj što daš: još malo iluzije; još malo utjehe.

Drage moje (a može i dragi, ako se u ovome prepoznajete), je li vama ikada sinulo da za sve postoji neko pravo vrijeme, a kad ono prođe, onda je vrijeme za nešto drugo? Jeste li ikada pomislili da bi vam život mogao od sada pa nadalje proći bez ljubavi, bez seksa, bez traganja za njima, i da biste tako mogli biti zadovoljni?

Meni jest. Ta pomisao me poput srha zdrma još od polovice tridesetih, ali onda se ukaže neko potencijalno, potentno ili prepotentno muško pa je zaboravim, onda on epilogizira, ja se vratim toj pomisli, gledam je s užasom, gledam je kao tempiranu bombu, gledam kako je razmontirati, demantirati, detonirati bez posljedica, gledam je, i što je više gledam, to se više privikavam na njezino prisustvo i sve mi je normalnija, svakodnevnija i prihvatljivija.

I mislim si (u prvom licu), da sam drugačije zaista htjela, onda bih prepoznala taj pravi trenutak, onda bih otpisala što mi smeta, onda bih se potrudila, i onda mi ne bi bilo nemoguće teško, a bilo mi je, nemoguće teško, jel' zato jer sam imala pehove, ili zato jer sam bila nevješta, ili zato jer sam JA bila prepotentna, ili sam se zaigrala perlama, koje su onda izgledale kao dragulji, a bile su staklene, i sve sam ih razbila, a sad mi se ne kotrlja plastikanjere, nije više ni najmanje važno, nego je važno jel se meni igra ili ne igra... Jer, sad kad više nema rizika, mogla bih se poigrati; ali - nije više zanimljivo.

Ljubav je za mlade. Točka. Ljubav samo mladi mogu preživjeti i onda nastaviti dalje, uronjeni u praktikalije, a veseli kad se tu i tamo mogu igrati. Evolucija još nije dostigla našu plastiku, ona još uvijek poštuje samo prirodne materijale, ravnodušna prema našim plastičnim, pa čak i staklenim, željama za pobjedom u svijetu koji nije igrarija i u kojem se, zapravo, nitko ne može igrati čim stasa za samostalno hranjenje. I da, ima smisla trgovati pristupom svojoj vagini, ako nam to osigurava više hrane. Kad se same namirujemo - nema. Onda je smisao u našem samopoštovanju: ne dam nešto za ništa. Pokaži mi svojeg pa ću ja tebi svoju.

Shvaćam ja sve vas koji ne znate što biste sa sobom ako ne igrate dalje, sve vas koji se bojite zjapećeg vremena bez pravila, koji se užasavate sagledati svoje propuste, razgnjeviti se zbog tuđih, koji ne znate oprostiti nepravde i ne želite upoznati osobu koja jeste: bivši igrači.

Ali, ako sam to mogla ja, vjerojatno mogu i drugi. I ne, oprost nije stanje blažene smirenosti, jock majci, oprost je snaga prihvaćanja neravnoteže i nepravednosti kozmosa, oprost podrazumijeva puno bijesa, koji će vremenom prijeći u tugu, a zatim u (samo)sažaljenje, oprost je nježnost prema sebi i ponos jer smo preživjeli život do ove točke, koja nam se možda uopće ne sviđa.

Jer, dalje ima. Uz prisilu praktikalija, zapravo sve ovisi o nama. Bez suigrača, bez njihovih smicalica ili izazova. Bez podrške pravila. Treba li zaista biti Magister Ludi da bi se tako živjelo?

Pitam ja vas...

izvrstan.
ok, možda i zato što mi jesjeo u trenutku kad sam postala potpuno osvještena da mi stari načini života i neka neispunjena očekivanja koja su se vukla od onog što su mi usadili u djetinjstvu više ne vrijede.
jer im je prošao rok.
i ako mislim preživjeti s onim što dolazi, moram se prilagoditi novim okolnostima. postati starija.
i postajem starija.
i zapravo uopće ne boli prilagođavanje.
odjednom shvatiš da stvari sjedaju u puno prirodniji kalup od onih koje si prerastao, a za uzvrat dobiješ to da ti dosadašnje štake otpadnu same.

Je, styx, kaj manje boli: hodati u tijesnim štiklama, ili u ne baš atraktivnim, ali udobnim birkenstockicama? :-))

Ja bih još uvijek obula štikle, tu i tam: kad vjerujem da bi mi se zbilja moglo isplatiti. Kad je MENI važno.

Napisao plahtu i-odeee :(.Ukratko, potpisujem

ako i nisi Magister Ludi, homo ludens može biti sasvim zadovoljavajuć.

(odoh dalje. baš sam zadovoljna što mi je baš ovaj blog sad sjeo ko kec na desetku. ipak se krećem:)

Napisan natašte. Bit će nešto u tome da patnja produhovljava ;-)) Idem kuhat krumpir paprikaš!

Bit će da je plastika u trendu,
s baterijskim ulošcima ili adapterima.

Nit jedna neće prirodno,
već samo umjetno.
Otuđenost od prirode,bi rekli.

Dok prirodu ti nudim,
zbog plastike te gubim.
Za plastikom se povodiš,
autima ti se voziš.

Ne želiš se meni dati,
htila bi se ti vozati.
Za auto sve ćeš dati,
radije nek me imati!

Ovaj desni maček izgleda
pametno kak i ja!!!

Kak je stavil lijevu šapu na stol
i samo čeka dok kanđa je spremna.
Pravi strateg,nemre ga niš iznenadit.

bok.
cijenim iskrenost i istinitost Vasih blogova.
dodu mi kao vrijedan putokaz.
hvala :)

Je,i ja to velim.
Nemaš kaj dodati,
tak je kak je.

Ljudi, kak vi osjetite je li iskreno ili nije? I točno osjetite... Ja osjetim kad sam iskreno nešto napisala po tome što se smirim, što to mogu pospremiti nekamo, što mi je lakše... Ali, kako VI znate za MENE? I ja za vas...? A ZNAM. Samo ne znam argumentirati.

Ma kakvi.
Ljubav je za mene. Amen.

Ne traži izmjerljiv dokaz za sve, Vega :). Jeste li pogledali film "Kontakt" (star je film). E, pa, glavna glumica je
težak znanstvenik, a na kraju traži da joj VJERUJEMO, iako nema nikakav dokaz za svoj doživljaj. E, pa, vjerujemo :)

Mazo i I_disagree, mrsko mi je petljati se u tuđu vjeru. Zato sam mjesecima pisala u prvom licu, omeđeno na mene i moje (ne)vjere. U tom istom licu, evo, reći ću vam što mislim o vašim vjerama: mislim da vam je od njih lakše biti s drugim ljudima, a neusporedivo teže biti nasamo sa sobom. Mislim da se cijepate po sredini zbog te vjere i da sa sobom komunicirate kao s (nepoželjnim) strancem.

Umjesto vjere, ja koristim prihvaćanje. I to mi šljaka! Vjerovali ili ne :-))

(Naravno, kužim razliku: I_disagree svojom vjerom laska meni, a maza svojom tješi sebe.)

Volim ja tebe citat...al reagiram spontano...ne razmisljam, nit analiziram....uzmem bit i pufffff. komentiram.
stojim iza toga. ljubav je za mene.
A sad sta ti mislis? misli.

Ma, joooooj, lako je meni dijeliti mudrosti, moja iskustva uvijek nekak uspiju preteći moje spoznaje - nisam ja niš propametovala bez plaćanja cijene. Ali, kad mi se desi nešto što ne volim, što me umanjuje u mojim očima, kad vidim da sam u tuđima manja nego što se osjećam, ja to ne ignoriram, jock! Ja UČIM iz toga. Kroz prihvaćanje, kroz procjenu koliko je to zaista tako, u mojem mjerilu, a koliko u tuđem. I znate kaj? Vrlo često ispadne da su drugi kratkovidni, a ja dalekovidna. Istinablog, jako mi ide na živce čekati da oni razviju (staračku) dalekovidnost, ali da tješi - tješi. I osnažuje.

Itekako sam se prepoznala u tvojem zapisu, kao što se puno puta prepoznajem u tvojim zapisima i zato ih vjerojatno i volim čitati. Štikle ću nositi dok god mi to bude pričinjalo zadovoljstvo osjećaja da sam žena a bez štaka i koja se sama namiruje i svakim korakom kroz lijepi dan obasjan suncem Zrinjevcem npr. doživim ugodu u ritmu i igri svijetlosti i sjena i mirisima poput svečanosti udišući proljetni zrak punim plućima a opet znam da je prolazno i možda već sutra zamijenim štikle flyicama jer će bit kišni dan. Igrat ću se dok god budem imala atoma životne energije u sebi sve one igre koje mi pričinjaju zadovoljstvo makar i gubila , jer igramo se ne samo da pobijedimo, pobijede su ionako oni trenutci u životu kad smo ih požnjeli jer smo već bili oboružani znanjem koje nam je bilo potrebno za tu pobjedu, igrat ću i gubiti i možda pri tom nešto i naučiti, igrat ću se ne da postanem šampion već da sudjelujem da budem, i ne ću se više igrati princa i princeze, jer u toj igri više ne mogu sudjelovati, no ima toliko drugih u kojima mogu sudjelovati, pa makar bile iluzionističke ili igre zaborava. Ljubav je za sve ona ne bira po dobnim granicama to ti je jasno čim baciš pogled na svog šaponju  ili svoju dragu prijateljicu ili prijatelja pa postoje tolika lica ljubavi u kojima možemo uživati dok god smo živi, ne tražeći je uporno tamo gdje je nema za nas. Onaj dio o oprostu je najbolje što sam na tu temu ikada pročitala jer da oprost je nježnost prema nama samima istovremeno jer nas oslobađa mržnje i srdžbe koje dok ih nosimo u sebi truju i nas i sve koji nas okružuju. Oprost nije zaborav ili opravdanje nanijete nam nepravde ona je prihvaćanje istih kao dio života koji je vječna borba dok god uspjevamo ostati živi. Do ponosa ne držim jer gdje je na samrtničkoj postelji u paklu bola. Hebeš ponos. Na kraju pjesma koja mi je doletjela dok sam čitala tvoje retke meni nekrštenoj koja ću takva i skončati.

BITI MI DAJ

Oduvijek sam volio mjesečinu
U njoj sve stvari se čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

I sebi sam, tako izgledam:
da jesam,
i kao da nisam.

I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam.
Jer – jao – ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.

I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a On će mi reći da nisam

A tada –
bolje bi bilo
da nije me bilo.

A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.

O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo
već samo slutim
kako je dobro: biti!

Jer –
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.

(fra Bonaventura Duda)

Drago mi je što pišeš jer dok te čitam itekako osjećam da jesam to što jesam i dok nisam ;) kao i kad čitam dragu mi mai podjednako ste mi drage.

Mazo, mislim da je tvoje vrijeme za romantičnu ljubav prošlo. Mislim da je sad vrijeme za ljubav prema sebi, prema svojim sitnicama, prema unucima, prema ljepoti koja te okružuje. I mislim da ti to i sama osjećaš, da tako postupaš, ali inertni mozak još uvijek drži staru šprancu i uzrujava se jer se svijet s njom ne poklapa. Mislim da bi bila sretnija da jednostavno sve pošalješ u tri pičke materine i sjedneš na rivu s golemim sladoledom i njupaš bez imalo brige o tome na kojem dijelu tijela će se primiti.

Vego, ne vidim ja tvoje zapise kao mudrovanje...ne...al, ne slazem se uopce da je ljubav samo za mlade....ma kakvi.

Nisam baš shvatio tvoj komentar, Vega, sori. Nema veze, odoh dalje, pozdrav

Draga gelsomino! Ma, pametnice moja! Upravo tako: jesmo i kad nismo ono što mislimo da jesmo, ili što želimo biti. Jesmo i kad spavamo, jesmo i kad nas nema, jer se ne znamo imenovati. Jesmo. I kad bismo radije da nismo :-))

Mazo, ROMANTIČNA ljubav. A ljubav kao svjetonazor, eeeeee, ona je za svaku dob.

ljubav je osobni doživljaj.
dok dišem voljet ću ili ne voljeti nešto ili nekog
i očekivat ću voljenje i nevoljenje
i bezglavo ću se zaljubljivati u likove čiju ću pažnju poistovjećivati s emocijama koje bih željela da ih naspram mene ima, duboko svjesna da iluzioniram, ali bit će tako..jer je meni je ljepše tako..
gubit ću ključeve od auta, bankovne kartice, al ću se osjećati sretnom. bit ću zadovoljna sobom i svime oko sebe. Iluzija ima moć. Makar je bio svjestan.
ono drugo ću odbolovati, lakše nego prije 30 godina..zbog svega onog drugog što si napisala.
nisam igrač više, mada nisam nikad ni bila neki igrač

Da sam sigurna da vise ljubav necu dozivit, ne znam?!
to bi znacilo da odustajem od sebe kao zene.....a zena sam....prava, pravcata.
Mogla bi sad o tome.....al, virujem da se nebi slozile....
Ja uvik pisem u prvom licu....ne samo ti....i citam te...ne slazem se, to moj komentar govori....nista drugo.
a sad, analiza?
ja joj nisam sklona...nebi mogla iz topa rec sta mislim zasto ti.......znas ti.
Ja znam za sebe.

I_disagree, ma, pomiješala sam preveč sastojaka... U svakom slučaju, da, drago mi je što mi vjeruješ. Jer, čini mi se (a nisam sasvim sigurna), na koncu konca se svaki gušt svede na taj jedan mjehurić vjere :-))

da .palo mi je na pamet i na kraju sam zaključila da će
od svih potreba uvijek ostati potreba za davanjem i primanjem ljubavi.
na drugačije načine nego do sad,ali to je ionako uvijek bilo promjenjivo,
od kad smo bili bebe pa na ovamo uvijek smo je drugačije osjećali i izražavali
ali svejedno je to uvijek bila ljubav,tako će sigurno biti i na dalje,
nikad nećemo biti bez ljubavi

Romanticnu, vego....nego kakvu!?
ljubav muskarca i zena...o toj ja ljubavi govorim....

Kako se igra staklenim perlama?

Pa mlada sam, zdrava, vedra zena, puna ljubavi.....samo jos da se sretnem s njim......
aj, vego, ne za....baji!

i, zapravo infantilno neću obraćati pažnju na to što je moje ponašanje u fazi zaljubljenosti bilo kome smiješno ili degutantno ili kajjaznam..nedolično mojim godinama..nedostojanstveno..ma bzvze
egocentrično želim biti sretna kad sam sretna..i fućka mi se

Mislim...ovo ljubav ..muškarci - žene...jbt...to se sve već 'provodi' otkako je svijeta. To je dosadno....! Kak se igra staklenim perlama?

Ja sam jako, jako protiv iluzija... Zašto? Jer nas sprječavaju da volimo DRUGE. Jer nas ograničavaju na ljubav prema iluziji SAMOJ. A kako drugi nisu bedasti, zato jer drugi intuitivno razlučuju pravo od plastike, kao što vi kužite kad pišem samo zato jer mi je dosadno, a kad pišem zato jer bacam iz sebe nešto bitno i istinito, tako i ti drugi ljudi kuže naše plastične surogate i ne daju nam svoje prave organe, osjećaje, perspektive... ne daju nam ništa bitno svoje.

Osim toga, davanje je podjednak gušt kao i primanje. Rekla bih, čak je i bitnije! Jer, davanje znači da smo dobro, da nas ima, da imamo.

Sve ono stoji....o rivi, sladoledu...ljubavi orema sebi samoj.....aj, ljubav je za mene....uz unucicu....dicu moju....jos ima prazno misto u mom zivotu.....za novu, lipu, ljubav....ja joj se nadam! a ti, vego, budi uz mene....jer da me zaista u reali poznas, bila bi sigurna da sam u stanju voliti sve njih, sebe....i jos vise, uz voljenog muskarca.
Bez te ljubavi nisam kompletna...to je istina.

Pamela, Hessea ima u svakoj pristojnoj knjižnici. Kad pročitaš i progledaš, ti i ja možemo sjesti pa natenane prodiskutirati. Do tada, prstić pa po klitiću ili raširi noge svakoj perspektivi.

Mogla si mi prepričati. To bi bilo 'davanje' s tvoje strane. To bi značilo da si dobro..da te ima...da si ok:)

A zasto se ti nebi moglo dogoditi?
Istina, rijetko se ljubavi inace sada dogadaju, al ne zbog godina.....ja tako mislim.

Nekoga moraš voljeti,
makar i trave, rijeku, stablo ili kamen,
nekome moraš ruku nasloniti na rame
da se gladna nasiti blizine,
nekome moraš, moraš,
to je kao kruh, kao gutljaj vode,
moraš dati svoje bijele oblake,
svoje smjele ptice snova,
svoje plahe ptice nemoći
– negdje mora biti za njih
gnijezdo spokojstva i nježnosti -
nekoga moraš voljeti,
makar i travu, rijeku, stablo ili kamen -
jer stabla i trave znadu za samoću
– kad koraci svagda odu dalje
premda se trenutak zaustave –
jer rijeka zna za tugu
– samo da se nagne nad svoju dubinu -
jer kamen pozna bol
– koliko je već teških nogu
išlo preko njegova nijemog srca -
nekoga moraš voljeti,
nekoga moraš voljeti,
s nekim moraš ukorak,
istim tragom -
ah, trave, rijeka, kamen, stablo,
šutljiva pratnja osamljenika i čudaka,
velika, dobra bića
što progovore
samo kad zašute ljudi.

Ivan Minatti

(Srećom sam ovo pročitala još s 13 godina!)

Pam, za tebe me nema. Ne bih zbog tebe obula štikle, ne bih se potrudila učiniti ono što možeš i sama: pogledati u guglu i pročitati da NITKO NE ZNA što je igra staklenih perli. Zato, odjebi u troskocima, bezobraznice nezrela.

Ja sam jako, jako protiv iluzija... Zašto? Jer nas sprječavaju da volimo DRUGE. Jer nas ograničavaju na ljubav prema iluziji SAMOJ.

pogrešno si me razumijela ili ja nisam dobro opisala, napisala što mislim.
ne mislim da me iluzije u bilo čemu ograničavaju, jer ja sam ih stvorila i znam da su iluzije..samo mi daju boju crno-bijeloj matrici

Mazo, ne zbog godina... Zbog iluzija. Ili iskustva :-))

Ane, mislim da smo se mi ipak dobro shvatile. Ali tebi baš nekak nije milo prihvatiti da matrica nije crno-bijela. Iako su takve puno jednostavnije.

hahahhaha mašala! Čemu toliki zapisi kvazi iskrene spoznaje i teorija....kad u samo dva komentara sproserete sve ono što zapravo JESTE. Ni samima sebi nemrete prodat priču. aj aj...živila.

a ne sprečavaju voljeti matricu onakvu kakva je

ja ju prihvaćam takvom kakva ona jest. boju dodajem da bi MENI bila ljepša, zabavnija, razigranija.

Ne razumin te, vego...ne....nit zelim uc u tvoj film....moj mi je bolji...zivim po svom....ti po svom.....
Ja se ljubavi nadam...pravoj, da me opet ispuni kao zenu...ima me puno, a steta .)))))
sigurna sam da negdi ima jedan pravi muskarac, kojem samo ja falim, da bude kompletan....nema tu....
To je tako. Amen. Na ovu temu.

nikad nije crnobijela..ima tu puno nijansi, al nema boje
nikad je nije ni bilo

Iskustva?
Ponovila bi....dapace.
Kamo srice!

što si i sama u tekstu napisala

razlika je samo u percepciji koja je s godinama iskustva drugačija

OK, prihvatila sam ton razgovora socijalizacije zbogradi. Ali, zapravo mislim ovo: LJUBAV JE ZA MLADE. Do 25-27. godine života. Nakon toga, ono što nazivamo "ljubav" zapravo prelazi u plastiku, a plastika je kulturološki uvjetovan pojam ispravnog, ilitiga uspješnog življenja. Priroda nas je (žene) učinila plodnima i zdravim rodiljama koje bez rizika rađaju zdravu djecu do 30., a u međuvremenu se nije predomislila. I to je vrijeme za ljubav. Poslije toga, sve možemo zahvaliti kulturi u kojoj živimo i tehnologiji koja nam je na raspolaganju.

Svako razmišljanje o "Ljubavi" poslije toga je je čista iluzija. Jer ljubav može postojati samo prema čovječanstvu. Osobna ljubav je čista iluzija. Nje NEMA. To je štaka koja nas podupire kroz okrutan život.

Ali, ima Minattijeve ljubavi. I ima sreće. Ako je ne želite spoznati, jer se bojite starenja i smrti, vaš problem, i vaše pravo.

Mogla sam stat kod prvog imentara. Ajmo skupa sve izbrisat. Cemu?
zbog socijakizacije?

ne kužim zašto ljubav (kao emociju) poistovjećuješ s biološki idealnim vremenom reprodukcije ?

zar izvan reproduktivne sposobnosti nismo emotivni?

Mazo, ti bi reprizu nečega što je bilo autentično dok si bila mlada. Nakon mladenačke ljubavi slijedi tzv. "infrastrukturalna prilagodba", koju mi popularno zovemo "ljubav", ali je zapravo ista kao i prilagođavanje životu u nekoj instituciji, zatvoru, ludnici, pansionu na pustom otoku... To NIJE ono što većina misli da ljubav jest. A JA mislim da je ljubav prilagodljivost, otvorenost, pozornost i samopoštovanje. Mislim da NIJE "ja hoću AKO bude ovako ili onako". Voljeti na način "Ja jednostavno hoću" mogu samo (potencijalnog) oca svoje djece. U menopauzi, meni je to fakat apsurdno.

Ane, uz prethodni komentar, dodajem samo da smo emotivni na drugačijim titrajevima. Uglavnom onima koje bih ja nazvala kukavičlukom.

Ručak gotov!

ok. ovo mi je ok.
(al ja si dodam boju :)

dobar tek.

Ja bi nastavak, a ne reprizu.....s nekim slicnim tipom, slicnih zelja....a takvih ima.....koji zele isto sta zelim i ja....nismo zbog toga sve sta ces ti sad vec analizom utvrdit....a ja citat necu.

Evo me na kraju, kao i obično.
Slažem se 100% vega i ja jesam došla do toga da se ili pomirim s činjenicom da je gotovo, pa ako čega i bude, trešnja na torti.
Mazo, ne želim ostatak svog života provesti žderući se i živući život nesretna, o, joj, ja bi tako rado, al nema ništa, šta ću sada, idem se ubit...ma kakvi, ne određuje mene neka osoba, ja sam dovoljna sama sebi i najviše na svijetu ja volim sebe...zato mi je moj mir najvažniji...
I zbog toga sam si organizirala život, kao da više nikad nikog neće biti u njemu i ne želim se zavaravati...doduše, znam da sam se sposobna opet zapaliti, ali ako ne, super, bar nema gnjavaže...tak nekako

heh, kako se svi uplaše kad pomisle da im netko brani ljubav kao neprimjerenu:)
ljubav je divna.
ali nije ovdje (koliko sam ja iščitala) riječ o tome da prerastemo sposobnost za ljubav.
samo da i naše emocije zapravo trebaju mijenjati se i pratiti naše odrastanje (ne bih to baš htjela nazvati starenje:).
jer mislim da se s godinama i one mijenjaju. zapravo ostajemo zarobljeni u sjećanju na same sebe, ako ne shvatimo koliko se naši kapaciteti s godinama mijenjaju. ne doživljaj nas od strane drugih, nego mi sami.
sjećamo se sebe kao zaigranih mačića koji su uživali u koturanju vunenog klupka, a ne mislimo o tome da nam je sada puno ljepša i udobnija igra predenje na toplom, i da ćemo u njoj uživati jednakim intenzitetom kao nekad kad smo bili programirani na klupko.
stvar je samo u prihvaćanju promjene i procjeni kapaciteta. naših vlastitih. i tek onda se možemo uklopiti s tuđima.

Stiki, tako je...ja sam ljubav imala, još sam je sposobna imati, imam hardware za ljubav, ali budimo realni...hoće li mi ikada više zatrebati taj hardware...tu je to, zašto bi ostatak života provela u sumanutom traženju nečega, umjesto da si uredim život bez toga, pa ak dođe...super

Ovo nije kao kao da samse predala, prihvatila sudbinu, smrtna kazna...ma kakvi, ovo je biti realan...ak sam teško nalazila igrače dok sam bila puno mlađa, ha, sada je milion puta teže, a nisam niti mlada niti onak zgodna, kak sam bila, a bogme nisam niti snizila kriterije, dapače...pa zašto bi sad bilo realno očekivati neke bolje rezultate

i ja sam upadala u sindrom "ponavljača".
mislim da je to svojevrsna regresija, gdje nakon određenog bolnog promašaja, pokušavam tu stvar kompenzirati na isti način na novom mjestu.
nakon par takvih pokušaja, koje je pojela bolna potrošnja vremena i besmisleni udarci glavom o zid, moraš skužiti da nije svijet okrutan i pun nerazumijevanja, nego da su moji načini bili neprilagođeni okolnostima.
ostaje jedino prilagodit se:)

fora je u tome da to prilagođavanje ne shvatiš kao poraz, nego zapravo pobjedu. što i je.
jer u suprotnom, držeći se u krivom uvjerenju da po sili nepravde sve vozi u suprotnom smjeru, možeš samo izginut, i badava junaštvo, kad je to zapravo neminovni poraz.

Tako je stiki, ili se prilagodit ili ostati nesretan do kraja života...
imam tako jednu sestričnu mojih godina...često razgovaramo telefonski, ona non stop na nekim dejtovima, stalno frustrirana u očekivanju nekoga, jadna nesretna, jer je sama, napeta u grču, tražeći nekog groznog starca, kojem ja ne bi ni orah iz ruke uzela, kak se kaže...
a zgodna je za svoje godine, ali nije to, to...prevelika su očekivanja i nerealna i logično je da si razočaran kad se ne ispune, ali je start pogrešan...smanji ljestvicu, pa ćeš moći preskočiti

juicy, a zdravo je i sniziti krioterije. inače imamo dvostruka mjerila. jer ne postajemo ni bolji, ni ljepši ni pametniji s godinama.
zapravo zastrašujuće, ali što bezbolnije živjeti znači ustvari imati dobro razrađen algoritam.
jer i bolno udarati glavom u zid možeš podnositi samo kad si još vrlo mlad i nezreo. nakon toga postane jednostavno glupo.

Znaš kaj, ljudi ovdje ne čitaju što smo napisali, pa misle da se ne slažemo s njima, a slažemo se, barem ja...ali ja govorim o sasvim drugim stvarima...život je raznolik, meni život nije samo muškarac, što ne znači da ga ne želim...

i - oprost samom sebi što više ne želiš naganjati klupko vune.
i opraštanje od samog sebe, nekadašnjeg, isto.
ima tu posla za igrat se idućih 50 god.:)
(gibam)

Kidam i ja nalijevo... :)

navodno je naslov; igra staklenim perlama, jer staklene perle se ne mogu igrati kao kad netko napiše: prodaje se kuća, a znamo da se kuće ne može prodavati, tek ju može netko prodavati, pa je sasvim normalno da naslov ne može biti; "Igra staklenih perli"..... pročitao sam tu knjigu, i bilo mi je dobro dok sam čitao, doduše davno je to bilo. sada čitam pisane kaubojske romane"