Znam li te?

".....Kada smrt odleti u nebo, baci pogled na svijet i izgovori riječi: U vječnost će se vratiti samo onaj ko je došao iz vječnosti......"

Da mi je da ti u kosu upletem sve tajne misli moje slutnje i da ih tamo sahranim vjecne.
Da u neredu nasih prstiju, poput bisera zora zatreperi, dok jutro se budi iznad grada.
I tebe da budim snenu i njeznu, da ti iz pogleda osmjeh mamim.
Da miris tvoj dozove sunce, da ti u oku zarobim jutro.
Pa da ti pricam dugo i bez reda o snovima mojim uz prvu kafu i kako sam, eto,
opet usnio tebe i kako nikada otisli nismo.
-
Da ljepote tvoje ostanem gladan, da te se nikad, ne nagledam zeljan.
Od smijeha tvoga da ptice zanijeme i svaki novi dan, da se imenom tvojim zove.
Da s tobom dijelim sve, naizgled beznacajne, male trenutke, da ti masem dok odlazis
i na prozoru te cekam, da se vratis.
Da ulice prepoznaju korake nase dok ti vjetar u krosnjama starih kestenova, sapuce ime.
Da u tebi ljubim zenu, koju ukradoh Bogu, jer je za sebe stvori.
-
Zar trazim puno ili nesto sto nije moje?
Zar hocu nesto sto mi ne pripada?
-
Da mi je, da ti na tren mladost ukradem, pa da te vihor mirisnih zumbula donese u carstvo
mojih uspomena i da zajedno, pijani od slutnje, dugo, dugo lutamo sami.
Da te za ruku odvedem tamo gdje ljubav jos uvijek spava i gdje se ceznja u ludilu grci,
gdje nemir ceka odgovor s neba ili sa nekog drugog svijeta koji, vidim, ipak upravlja nama.
Jer kako drukcije objasniti misli koje se preplicu same od sebe i koje se vise raspoznati
ne mogu – jesu li moje ili tvoje, u pocetku bile.
-
Da zajedno srecemo, nama drage ljude i da im svakog drugog dana, novi osmijeh darivamo.
Da prepoznamo i one druge, sto san nam ovaj ukradose i zlo da u njima ubijemo.
Da mi je, samo na trenutak, da se vratim u carsiju moju i da te dugo pod prozorom slutim.
-
Da mi je da pobijedim vrijeme, da ne postoji propusteno ili nedoreceno, da svaki tren je
posvecen tebi
Da te kradom gledam dok se u zenu pretvaras i u mom pogledu, ludom ceznjom probudjena,
oci svoje trazis.
Da mi je da sam ptica nebeska, da te svojim krilima u smiraj vecernji andjelima odvedem i da
te usnulu iz rajskih visina u postelju svoju snesem.
-
Da mi je da nemam proslost, da nemam vrijeme, niti godine.
I samo da smo se sreli mnogo prije ili mnogo kasnije - tamo, ovdje ili negdje drugdje.
Bilo gdje, samo da ponora ovih crnih nema i bilo kad, samo da znam da ce te vjetrovi ipak
meni donijeti pa da se jednom za navijek u vjecnosti sjedinimo, u oblak pretvorimo i sami,
zauvijek otplovimo.
Da mi je, da se u ocima tvojim izgubim, tiho govoreci da, ipak, moguce je…
-
Jos samo ostalo je - "Da mi je"...
Od prelijepog sna, besmisao jave nastade, ponekad se tek sklanjajuci pred koracima mojih
ludih snova, mog nemira i dugog, dugog cekanja.

Kao suludi mornar bacam se u podivljalo more mojih misli i dodirujuci ti ruke, molim za oprostaj.
I isplivam porazen ali jos uvijek opijen pogledom tvojim.
Otvaram oci i polako se rastajem od tebe…po ko zna koji put.
I kazem ti - do sljedece bure ljubavi moja.
Do sljedece bure, andjele moj.