Ručkić krčkić

Evo, (opet) su došla vremena kad se moraš pravdati ako ne želiš zaraditi lovu na neki način koji ti nikako ne odgovara. (Opet) je postalo normalno prodati sve i biti sretan što to netko uopće hoće kupiti. Nije bitna vrijednost, ona osobna, ona koja ovisi o vlastitom moralu, svjetonazoru i prioritetima - netko ti hoće platiti? Pa o čemu ti mozgaš onda, ženo?!

A ja sam odbila zaraditi tri tisuće eura. Odbijam se cjenjkati da zaradim i više od toga, jer potencijalni kupac je jako zagrizao i moje pozicije su jake. Osim toga, zaista jako, jako, jako trebam novac. Svejedno, u meni raste bedem otpora: nemreš me mjesecima tretirati po APP načelu, a onda očekivati da ti vjerujem. U bilo čemu; za bilo što. I da te pustim u središte svojeg bića, u svoj vlastiti dom, na tri tjedna, da u njemu snimaš nešto, da mijenjaš, premještaš, odvoziš, dovoziš, gacaš, da ideš u moj zahod, inkomodiraš moje susjede, da mi iskorijeniš staroga psa iz njegove rutine, i mačku isto, i mene, da mi novoga psa premjestiš nekamo gdje neće naučiti ono što želim da zna kod kuće, ukratko, da izjebeš moju kuću i platiš mi za to neku lovu koja nije ogromna, ali koju ja zaista drugačije ne mogu očekivati ni od kuda, i zbog koje bih trebala biti sretna i presretna, usred svojih adaptacija, neriješenog grijanja, sanacija dimnjaka i odljeva novca u bujicama.

Rekla sam NE. Bez "hvala". Jednostavno: ne.

A onda je krenula navala: pa ja nisam normalna! Pa zašto ne???

Zato. Jer sam cijelog svojeg života radila i živjela mimo novca, koji trebam, ali ne volim - novac je sredstvo koje mi omogućava pristup onome što volim i trebam ga točno onoliko koliko je potrebno da priskrbim ili zaštitim ono što volim: a to je moj mir. Sa sobom i u sebi.

Kad sam birala što ću studirati, izabrala sam komparatistiku, jer volim književnost, i engleski, zato jer ga volim, ali i zato jer sam znala da se od književnosti neću najesti. Bio je to prihvatljiv kompromis. S 18 godina sam znala, i bila sasvim smirena u toj spoznaji, da nikad neću biti financijski bezbrižna. I to mi je bio prihvatljiv kompromis. Imala sam sreću desetljećima raditi posao koji sam istinski voljela, u kojem sam uživala, koji me obogaćivao zanimljivošću, razmjenom mišljenja i znanja, kroz koji sam ponekad ljudima uistinu pomogla da se mijenjaju, da mijenjaju okolnosti u svojem životu, da uvide nešto važno o sebi, da se osnaže, koji je povremeno silno zabavan, a u svojem rutinskom aspektu meni osobno lak, i zato mi nije smetalo što je plaća osrednja.

Ali, eto, ponekad me preispituju i zbog tog posla, pa zar si ja, tak pametna, nisam mogla naći nešto bolje, pa zašto se natežem s balavurdijom, pa mogla sam ja i više zarađivati, ili sam mogla nešto prestižnije... Hm. Zar MOĆI znači isto što i morati? Fala blogu, sad više ne mogu; pa onda i ne moram. Konačno me više nitko ne proziva zbog ovog izbora.

No, zbog ovog najnovijeg me prozivaju: potencijalni kupac se uspio dočepati mojih prijatelja, kolegica s posla, organizirati nagovaranje, zivkanje, raznorazna obećanja, uvjeravanja u čast i poštenje... ČAST I POŠTENJE??? Od nekoga tko me u prvoj rundi pregovora nagovarao da mu ustupim svoj dom na DVA MJESECA za 10 tisuća kuna i "novo iskustvo"?!! Je, kužim ja kak me oni vide: babac s mačkama i pesima u zapuštenom stanu i učmalom životu. I ne smeta to meni, naprotiv, prednost je kad te ljudi potcijene. Prednost je, naime, ako nešto zaista namjeravaš ugovoriti. Jer je to test. Koji nisu prošli.

Međutim, ipak su mi pokvarili nešto u životu: doveli su me do toga da sve gledam sa skepsom, da tražim kvarnost u svakome i svačijem postupanju, doveli su u moj život nepovjerenje i strah, probudili su i moju vlastitu dvoličnost.

Moram se oporaviti od toga. A platit ću cijenu od ovih tri tisuće eura koje neću zaraditi i koji, uostalom, nikad nisu ni bili moji; na koje uopće nikada nisam računala. Pa se zato, valjda, nikome ne moram ni ispričavati što ih nisam pospremila u džep.

:) Bok Vega...Znaš kaj, ovaj tekst ti je ipak previše hermetičan...i nedorečen...a budi znatiželju...No da, eto dajem ti svoju energiju znatiželje...znam da se ona ne može unovčiti, ali možda ti bude dobro došla...:)

a ovaj psić ti je...:)))))))))))))))))))

al to nije Duška, zar ne?

to je tvor smrdljivi.

Rakunčić!
Iris,pokažem
ti kurčić!

Iris,o Iris,
kakav ti je pice miris?
Jel to miris od masline
ili miris stare strine?

Kako li si mirišljava,
triba ti debela kara.
Na kiti ćeš mojoj skakat,
o orgazmu sebi gatat!

Bok, ete! Hvala za energiju znatiželje, može ta pokrenuti puno toga... Ali ne ovom prilikom.

I da, ovo nije Duška, nije pas - to je rakun.

Rexše, ovu nametljivu spodobu koja širi svoju bedastoću blogom poput galopirajuće epidemije stavih u karantenu, a blogme ću i tebe ako mi zaposjedneš blog pjesmicama o njenom smradu.

Znam,znam,neću više,
samo impresija kako odiše.

Fala blogu, njezinih zapiša ovdje ne manjka, pa daj to iskrcaj ondje.

Bit će dana i satire,
za sve ima svoje vrime.
Kad prilika za to bude,
zasmrdit ću neke ljude.

Lijep pozdrav profa...ugodan dan vam
želim kao i ostalima koji ne smrade...

Hvala, Rexše, uzvraćam istom mjerom! :-))

A dan je tako lijepo počeo....

Ma da, viš... to je nešto što me sve više žifcira na blogu: dođem sim malo popričati s nekim tko mi je simpa, ili (si) opisati nešto što me zaokuplja, a onda zapraf vodim razgovor o nekim spodobama koje uopće ničime ne pobuđuju zanimanje, ali ih nemreš preskočiti zbog neizmjerne im nametljivosti.

Najgore je to što takve spodobe uopće nisu sposobne pojmiti išta izvan svoje skučene vizure - tak ova smrduša ne kuži da nije nikome mrska ako mu je nezanimljiva, točnije, da manjak zanimanja za nju i njene zapiše ne podrazumijeva ama baš nikakav emocionalni ili intelektualni angažman, pa onda pegla sve dok ga ne postigne, tj. dok ti zbilja ne postane antipatična.

Isto je s ovim mojim filmadžijama: oni jednostavno ne mogu skužiti da postoje ljudi koji ne dijele njihov sustav vrijednosti. Oni MENI ne vjeruju da ja zbilja neću u deal s njima jer ne mogu pojmiti da nekome lova nije osnovna i najvažnija vrijednost u životu. I sad me svakodnevno pile, sa svih strana i na sve moguće načine. Evo, jutros mail: ajmo se naći. Ma zašto bih??? Uostalom, i moje vrijeme nešto vrijedi. Rekla sam ne. Traži dalje.

Trebali su ti ponuditi ulogu :)
Kak ne znaju jadničci....

Hornek, to bi ziher upalilo kod veleuvlažene ;-))

Još ak je xxx film... :)

Serija!!! Mogla bi orgazmirati u nastavcima :-))

(Iskreno, svaki put kad bi mi ponudili neku bedastoću, ja sam se upitala jel bi to veleuvlažena prihvatila. Kad bih zaključila da ona vjerojatno bi, onda bih ja to odbila.)