eye against eye

(neću ništa reći...)

It is not a good day, if you are not looking good
This is the best party that I've ever been to
Today I asked for a god to pour some wine in my eyes
Today I asked for someone to shake some salt on my life
Look!
Everything's spinning
(We're on the ground)
Never cheer before you know who's winning
(Don't make a sound)

Sniff the glass and let it roll around on you tongue
Let me introduce you to someone before the party is done
Someone to look to in need or in want or in war
If you give him everything, he may give you even more

This is the best party I've ever been to

Don't let me die with that sillky look in my eyes

(Faith No More: King For A Day)

A Kralj snifa... rugala se sova sjenici... ;))

Inače ne, al to je bio najbolji tulum kojem sam prisustvovao ;)

ma i ja inače ne... samo kad mi zasvjetluca pred očima.. ;)

Ja samo zbog društva. Svašta mi kažu kad odbijem, pa onda moram. Tek toliko da ih ne moram slušati :)

... i spustis se onda nizvodno, 300-400 m. od mosta, tamo gdje je Sabo imao plac
i umres od ljepote!!!
Pukó tisak, vrvi od ribe a nasa ljepotica taman se malo izbistrila. I dok se prve
sunceve zrake prelamaju i nestasno igraju u raspjevanim krosnjama stare topole,
osjetis onu, neponovljivu, gotovo posjednicku, moc mira, ljepote i rahatluka.
Kao da sve, apsolutno sve, pripada tebi - i jutro, i voda i nebo nad njom.
E stari moj, znas ti dobro, vidis i osjecas da si i sam dio tog raja - samo tu i samo
tada. Nigdje drugdje i nikada vise...

Samo s vremena na vrijeme u tisini tog predivnog jutra na Ukrini, pogled ti se ukrade
za pljuskom vode - tamo gdje stuka, taj prepredeni lovac i stara mudrica, kedera ganja.
A onda opet smiraj i tek poneki mjehuric ili krug na povrsini usnule i drage rijeke,
stidljivo naslucuje prisustvo jednog carobnog i nevidljivog svijeta.
Razigrani u odbljesku vode i noseni gotovo neprimjetnim vjetrom, plesu nestasni oblaci
cineci bezbroj, samo njima znanih, figura i oblika.

Sva ta, rijecima neopisiva harmonija mirisa, boja i tonova zauvijek se urezala u svaku
poru naseg sjecanja. Tu je i tu ce zauvijek ostati.
Tamo negdje, u daljini, cuju se ljudski glasovi.
Kamperi se bude a seljaci odlaze na svoje svakodnevne poslove.
Jos jedno rajsko jutro...
Moze li se ljepse zamisliti?

Razmisljam tako i pitam se, mada znam da ne moze.
Pogotovo ovdje i posebno sada - 2000 km. daleko od Ukrine.
Mada je jutro i vec je proslo 10, jos nije svanulo. Napolju je minus 20 i to u hladu?!
Aferim!!!
Lagano ispijam kafu koja jos laganije ispija mene i znam samo jedno - mracno je, prazno,
hladno i dosadno.
-
Slusam vijesti - otac silovao osmogodisnju kcerku, sedmoro djece poginulo u
saobracajnoj nesreci, u Austriji, zbog odrona snijega, nastradalo 37 skijasa a Srbi i
Albanci odigrali Rambo-rulet i spokojno se vracaju kucama.
Bas cudno da se nista nisu uspijeli dogovoriti. Sad ce NATO pregovarati sa njima - ima
da se dogovore i usput da ljubav vode, samo kada vatromet krene.
Zlo ciniti a dobrom se nadati i nije bas normalno, zar ne?
Srecom, dolazi vrijeme placanja svih racuna - ajmo raja, fajront!!! Da vidimo sta je ko i
koliko popio i razbio. Pravda je dostizna, samo sve to nekako presporo ide.
-
Putem, pored izloga kafica, lijeno se vuku automobili a iza zamagljenih prozora naziru se
zadovoljne svedske face - oni su uvijek zadovoljni, mada se rijetko smiju.
Bilo mi pomalo cudno skontati sve to u pocetku, ali tako je. Takva vrsta ljudi.
Sam sam u kaficu, a i da nisam sam opet bi bio sam. Vec sam se privikao na to.
Nemoze se, kao kod nas, utrcati u kafic i prije posla "marnuti jednu ljutu".
Zabranjeno ujutro?! Takva vrsta kafica, mada ja licno mislim da je to OK ali pomislim na
sve one jutarnje posjetioce derventskih kafica i na njihove face kada bi im konobar
rekao da , eto ne moze "sipati" prije podne. Taj zasigurno ne bi docekao poslijepodne.

Divno, krasno jutro...
Moze li biti gore?
-
Mozda moze, a mozda i ne moze. Zavisi za kojim stolom sjedis.
S mislima o ljetnom jutru na Ukrini, svakako moze.
A opet, kada pomislim ko se sada kupa na Ukrini ili da mi se, ne daj Boze, avion srusi u
ovu kafu filterusu - dobro je. Dobro je, suti i plivaj lagano, kontam inako za sebe.
Treba biti pozitivan. I ako ikako moze, optimistican.
-
I u svom tom silnom behutu, instiktivno okrecem glavu prema vratima i ugledam naseg
dervencanina!?
Kontam - skroz sam podilkanio!?

Nisam.
Prilazi poznato lice sa sirokim osmijehom, pozdravlja se i sjeda pored mene.
Zvat cemo ga Medo.
A zasto bas Medo cut ce te kasnije, zasluzio je to ime iz vise razloga i zbog mnogo cega.
Nije nam prvi put da smo se sreli u Svedskoj, tako da ovaj slucajni susret i ne bi trebao
biti neko veliko cudo, ali eto, ja zanijemio!
Gledam ga, vidim prica sapdjija nesto, usne mu se micu, a ja nista ne cujem i nista ne
razumijem.
-
Od ljepote.
Pomislih kako postoji Bog i kako ga je On sam poslao ovamo, da se sretnemo u ovo
odvratno svedsko jutro i da kazemo jedan drugome, da sve one misli, slike i sjecanje od
maloprije nisu tek san ili nostalgicna halucinacija zamagljenih slika i uspomena.
Mada nikada nismo bili raja, tek slucajni poznanici, najradije bih ga zagrlio i izljubio.
Od ljepote.
-
- "Evo kupio sam mobitel" - kaze!
- "Aha..."?
- "Treci"!
- "Imamo i ja i zena, pa rekó da kupim i djetetu. Zatreba cesto."
-
Gledam ga, onako sa spustenim uglovima usana, onako ... kó Robert De Niro na filmu,
kad mu nesto kobjazi nije jasno ili kad se bravi budala.
Kontam, sali se sapdjija, lozi me ili tek tako - zeza se.
I dalje prica nesto, vadi kutijicu sa novim mobilom iz kesice, ustaje i na guzici, na
opasacu, pokazuje mi svoj stari telefon.
Lagano otkopcava kopcicu na torbici i vadi telefon.
Nema sta!
Nema lazi, nema prevare - tip stvarno ima dva telefona.
Uvjerava me i za onaj treci.
- "Ericsson 888" - kaze i pruza mi ga, sa upadljivo otvorenim ocima.
Uzimam telefoncic i prebacujem ga iz ruke u ruku. Pomalo i bezrazlozno razocaran.
-
Kontam, da mu ga zabijem negdje!
-
Da, i jos mi pokazuje novo auto, tamo u izmaglici na parkiralistu.
- "Fino auto, nema sta. Praaava limuzina, a da ne povjerujes kako malo trosi" - rece,
sastavljajuci palac i kaziprst, kao onaj bucko sa Vegetinih kesica.
A prije dva dana promijenio je i TV. Stari mu riknó pa je kupio novi, ovogodisnji model
Panasonica.
Dvadeset osmica ekran.
Stereo! Rece, ovaj put masuci rukom sa uzdignutim kaziprstom - kao da prijeti nekome.
-
A sada mora ici.
Zuri.
Samo je navratio na kafu i bas mu je drago sto smo se ovdje sreli.
Kakvu kafu, kontam? Nikakvu kafu nije popio, niti sam mu ja stigao zovnuti koliko se
raspricao. Rz brzotrz.
- "Jes vidio slucajnosti da te ugledam i da se ovdje sretnemo"? - kaze.
I ode!!!
-
Puf!!!
Sta bi?
Otresem glavom kao mlado zdrijebe, pogledam oko sebe gleda li neko i marnem se
otvorenim dlanom po celu. Kao ono - da dodjem sebi.
Sjedim sam disuci na skrge u ovo odvratno i hladno jutro, dvije hiljade km. od Dervente
furam film o ljetu i Ukrini i jedini covjek koji ulazi u kafic je isti onaj covjek koga sam
sretao na bajerima iste te Ukrine.
Nas dervencanin!!!
Tip mi baci ublehu iz poznavanja mobitela, automobila, TV aparata, frizidera...
I ode?!
Pravo ode sapdjija?!
-
Ma da se pogresno ne shvati, ne mrzim ja telefone i nemam nista protiv Nokie, posebno
ne protiv Ericssona mada jos nisam kupio ni jedan mada sam vidio da ih ima za djabe.
Jednu krunu kostaju, samo razgovore placas.
Ali gdje me nadje?
Pa jos auta i televizori - e sto je previse, previse je!
- "Jebi se"!!! - kontam "i ti i tvoji telefoncici"
-
Jer meni se, samo malo, Ukrine sjecalo.
-
Pomislim onda da sam nepravedan - nije on kriv.
Ne volimo i ne trebamo svi isto.
Niti mozemo, sve i da hocemo, jednom glavom razmisljati.
Htjedoh reci - svako voli nesto drugo, a on je meni lijepo rekao i pokazao svoje.
Znaci, moja greska - sutio sam i cekao da mi tip pogadja misli.
Ali i da sam rekao bilo sta, kakvog bi to smisla imalo? U ovoj prici i situaciji bilo bi to
kao da skrnavim nesto sveto - njemu mobil, a meni one maloprijasnje, lijepe slike.
Znaci, ispao sam pametan, zakljucih na kraju balade.
-
I dok, sabiruci utiske tog neprijatnog susreta prstom pravim "zid smrti" po rubu case,
pade mi na pamet genijalna misao. Nisam zloban (satro) ali super bi bilo pustiti Medu
medju one dole, one u Derventi!
Da im prkosi i da im vadi mast!
I da se ubiju od muke kada vide kako su "unesrecili" neke svoje "neprijatelje". Kada bi
vidjeli i culi kako covjek lijepo i luxuzno zivi. Sve o cemu je Medo cijelog zivota sanjao,
dobio je ovdje za pet-sest godina!
Stan, novi auto, lijep posao i dobru platu, ljetovanja, skijanja, putovanja, sigurnost i
svedsko drzavljanstvo i normalno - mobil telefon.
Tri komada!
-
Pravaaaaa ideja - jer sve to oni samo sanjati mogu, isto onako kao Medo nekada.
Jednim udarcem dvije muhe - njega izbjeci a njih poderati.
Mozda bi se tada zapitali, a mozda i bez pitanja shvatili da i nije ispalo bas onako kako
su oni naumili i zeljeli, zasto su se "borili" i sta im je njihova drzava dala za nagradu?
A sta obecavala?! Sta ces - takva vrsta drzave!
Nije kao ova, koja sve daje i nista ne otima.
--
Znaci, pod hitno Medju poslati medju njih, da im legne ko kec na desetku. Jer kada bi
oni (citavo vrijeme pokusavam pronaci ime za njih, ali nikako mi ne polazi za rukom),
mene vidjeli - likovali bi. Bili bi sretni i presretni kada bi znali koliko mi nedostaje moja
carsija, koliko sam sam bez moje raje i kako ponekad bole snovi. To im je valjda i bio .
cilj. Istjeravsi nas iz nasih domova i uvalivsi se u oteto i tudje, oni su upravo to i zeljeli.
Da patimo od sjecanja i da se nikada vise ne vratimo na svoje.
-
A sto se gospodina Mede tice, znam ja da ce on procitati ovaj drazesni opis naseg
susreta jer cesto navrati na ovu i druge derventske stranice "da bude eto, koliko-toliko
u toku". Mozda ce mu biti zao ili krivo sto ga ne predstavih punim imenom i prezimenom
jer, nek se zna ko je hadjija!
Mozda ce misliti da sam derpe, jer verbalno uriniram na sve njegovo "krvavo steceno".
A mozda ce mu biti najpametnije da okrene glavu kada me vidi slijedeci put kroz
zamagljeni prozor nekog tudjeg kafica, dok mi u venama Ukrina vrije.
Barem dok mobitel ne nabavim, tek da imamo o cemu pricati.

A opet, mozda bih i ja trebao medvjedom postati, jer slutim - tako se lakse zivi?
Biti mali medo i jednostavno sve zaboraviti?
-
I hocu...
Istoga trena kada Ukrina prestane teci i zaboravi mene i nasa jutra.
Kada zaboravim miris jorgovana iz moje avlije i moju, beharom obljubljenu carsiju.
Kada se ne budem vise sjecao svake sare na djamijskim vratima i krosnje kestena koja
je bacala sjenu na njih, dok sam cekao moju ljubav.
-
Hocu... sve cu zaboraviti one noci u kojoj sam usnio, a da prethodno zlo nisam prokleo.
I onoga jutra u kojem cu otvoriti oci, a da necu pozeljeti da sam negdje drugdje.
Bilo gdje.
Preko mora.
Juznije.
-
Kada zaboravim imena svim mojim komsijama, miris doma, nedjeljni rucak i knjige na
mojoj polici. Kada zaboravim proljece u mojoj sobi.
Kada ne budem osjecao vise led vode sa Templa i milovanje vjetra na Zlatnom pijesku.
Kada budem znao da si i ti, koji citas moja sjecanja, sve ovo zaboravio.
-
Eto Medjede, tad cu i ja zaboraviti...
Nikada, a mozda ni tada.