Ručkić krčkić

Kajaznam, ja ne volim kad me vole oni koje ja ne mogu voljeti... Ono, nemreš se otresti na nekoga tko ti nudi nešto što sam cijeni, ali nemreš to ni prihvatiti kad ti nije po volji. A najgore je kad taj neželjeni ljubitelj ili ljubiteljica još uvrti u glavu da bih mu/joj trebala biti zahvalna što me blagoudostojao zavoljeti. Uff!

Napisah u naslovu elitizam, a sad shvatih da će to mnogi pročitati kao "snobizam". E nije vam to isto: snobizam je kad se prenemažeš da si nešto što nisi, što ti zapraf nije dostižno, kad si otrgneš od zuba za neku vidljivu robnu markicu, koja bi te, nadaš se, mogla uvesti u "bolji" svijet. Moj ljubavni elitizam nema nikakvih mjerenja gore-dolje, potpuno je horizontalan i sastoji se od davanja ili uskraćivanja prolaza u skladu s mojim potpuno idiosinkratičnim preferencijama. Koje za nekoga mogu biti loše, idiotske, vakve, nakve, ali meni su nezaobilazne - kad bih iz zaobilazila npr. zato da lokalno bloštvo o meni stekne neko ciljano (ajmo reć "bolje") mišljenje, onda bi to bio snobizam.

I tak, meni nikad ne fali nečija ljubav; može mi manjkati ljubavi općenito, ali ako npr. neka bloška pojava, čija bi mi ljubav, kad bi je bilo za mene, tak i tak ne bi bila prihvatljiva, izjavi da me ne voli ili da me ne voli VIŠE, ja si mislim, eureka, gnjavež manje, ili to čak uopće ni ne primijetim. Faliti mi može jedino ljubav kakvu mogu uzvratiti i/ili osoba koju mogu voljeti.

Eh, sad, ta učestala opraštanja... Ma, kužim: voljeli bismo nekome nedostajati jer bismo onda mogli pomisliti, pa i povjerovati, da nas vole. A možda nas netko i voli, ali čemu se onda udaljavati? Ne, ne, ne, ne, ne...! Nije štos u tome: mi bismo da mlaka simpatija postane žestoka bol uskrate pa da onda ovi mlaki simpatizeri zapraf ustanove da nas zapraf vole. Jel to?

Nije. To je općenita glad za ljubavlju, za važnošću, za potvrdom vlastite prisutnosti, koju usamljena osoba sve rjeđe uspijeva osjetiti. Ova sirota koja razvlači po dva glomazna bloga krupnih bedastoća po naslovnici, to je urlik gladi, i da je darovita, da je artikulirana, mogla bi napisati poemu poput Ginsberga, opredmetiti tu svoju glad i onda uvidjeti da to ni pas s maslom ne bi progutao. Glad, naime. Pjesmu bi vjerojatno mnogi poštovali.

Glad guta, proždire i ljudi je se klone. To je ta kvaka koju usamljenici ne uspijevaju okrenuti. Zato su za njih vrata vječno zatvorena, iako je ključ u bravi.

A kako otključati ta vrata... Ah. Duga tema. I opet idiosinkratična (guglajte ak ne znate što je to, meni se ne da objašnjavati). Ali, važno je znati da se uvijek može otvoriti ta vrata. Ali da se ne može ući svakome u srce. I da (nam) to ni ne treba.

pomnošću nesvakidašnjom pročitao sam blog...Da istina o "gladi" je ipak samo tvoja idiosinkratična impresija koja je daleko od toga da može biti teorija koja bi mogla mijenjati moj život na ozbiljnijem nivou...Kamo sreće da imam tvoj um, bilo bi mi lakše pomiriti vlastite nejasnoće koje ti na briljantan način zaodijevaš u ruho neprijeporne izvjesnosti pred samom sobom...:)
ps: ne znam kaj sam napisao, prsti su sami brijali po tastaturi
Znam da te volim na jedan iščašen mazohistični način, i ne tražim niš zauzvrat, stoga se ne pronalazim u postu...Ni škarpinu ne trebam...:P

alii istim marom i žarom mogu voljeti i okastu...to je valjda to isdiosinkratično iščašenje kojeg se nikad neću odreći..Sam stvaram prostor "ljubavnog elitizma"...:P

idio

Ljubav bi trebala biti neprijeporni prostor neprijeporne osobne slobode; i zato je, ako je takva, idiosinkratična. Mogu i ja tebe simpatizirati iako ti simpatiziraš okatu, a ja ne, ja je sažalijevam, a sažaljenje nije pozitivan osjećaj, to je osjećaj koji nas distancira od druge osobe. Bar mene. Ja bih pomogla tak da ne moram više sažalijevati.

Ljubezen,ljubezen,
Ljubezen mi dajte!
Živleti bež nje nemrem,
saki se den spomemnem.

sažaljenje je dio empatije koja se ne iscrpljuje u sažaljenju, već je samo korak ka procesu.

imam sreću da mi moja idiosinkratična (ma odsad ću svakodnevno upotrebljavati taj izraz, ima neku energiju fakat) alergija prema ljudskoj a i vlastitoj taštini ne priječi da ipak zagrebem ispod ispraznih površina i vidim u ljudima Čovjeka...

Sažalejnje mi dajte,
kaj me zajebavate.
Živleti ja nemrem,
ak nebom bil željen!

kaj cendraš, Rex.??.To nije kraljevsko ponašanje....:P

Kraljevi nisu na svijetu zato kaj su ih ljudi željeli...To su metafizičke stvari..Pravi kralj ne cendra.

Empatiramo s ravnopravnima, a sažaljenje nas stavlja u hijerarhijski odnos. A ja nemrem voljeti hijerarhijski.

A to čovjek ovo ono, vidjeti čovjeka... Ma daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj!!! Koja glupost!!! Valjda svatko za sebe zna da je čovjek? Ako ne zna, nek ide doktoru. Ko i ove glupače koje stalno moraju definirati sebe kao ženu. Jedan izlet do ginića i sve će joj biti jasno. Ako on veli da nije žena, onda je transrodnica i kvit. I tak se živi. I bude čovjek.

A ne,nisam to ja,
već se uživim u drugoga,
koji tako razmišlja.

Rex nas zeza, ete. Žišku?

zar ima NEravnopravnih osim u tvom idiosinkratičnom (evo ga opet...:P) umu?
Tvoja taština ti stvara poziciju iz koje neke ljude gledaš kao manje vrijedne. Kad odbaciš sve kriterije iz iluzije koje ti stvara tvoj "common sense" kaj ti preostaje? Ma znam da teško da ćemo se nas dvoje ikada razumjeti, ali to je nevažno.

ma dobar je naš Rex, bez njega bi blog bio puno bezbojniji nego kaj je...:)

Ete, činjenica je da su mi neki ljudi u ljubavnom smislu potpuno bezvrijedni. U nekim drugim aspektima postojanja, pak, mogu biti neprocjenjivi. Ili, da okrenem prispodobu, muškarac kojeg sam jako voljela bio je potpuno bezvrijedan što se tiče majstorisanja po kući, a moj vodoinstalater, izvrstan majstor svog zanata, ali, nažalost, i uzaludni snubok, potpuno mi je bezvrijedan za ono što nudi povrh kopanja po kanalizacijskim cijevima.

A ako ćemo o taštini, rekla bih da tebe tvoja goni na eklatantno licemjerje kojim negiraš činjenicu da svaka osoba neke osobe cijeni više, a druge manje. To je jednaka razina lažljive gluposti kao i oni napadi na moj blog u kojem sam napisala da se nekim ljudima glupost vidi na faci. A SVI se trude iščitavati tuđe face, i SVI vjeruju da iz njih uistinu vide neki dio osobnosti koji se ne izražava riječima ili postupcima.

niš ja ne znam..Prošao sam fazu kad sam mislio da su moji stavovi nepromjenjivi i da se moram grčevito držati za nešto što je izgubilo smisao...Live and let live...Treba znati otpustiti...Tvoj problem vidim u tome da ne odustaješ od davanja energije ljudima koje prezireš..na gubitku si samo ti..Čemu ta vrsta elaboracije uopće...Vidljivo je što je inspiriralo tvoj post. S tom energijom mogla si prevesti vjerojatno par kartica teksta...:P

eklatantno licemjerje...To mi još nitko nije rekao na ovako fin način...:P

iz tvog bunara izgleda tako...Možda vidiš malo veći dio neba nego ostali koje gledaš s visoka, ali i tvoj je bunar samo-bunar.

Eh, vrijeme je da se posvetim svojoj prehrani. Pa malo ćorke prije odlaska na posao. Noćas sam loše spavala, sutra mi dolazi Duška, sanjala sam svakakve nedaće koje bi je mogle snaći, sanjala sam i da sam izgubila šaponju, a to će tako biti, izgubit ću ga jer će umrijeti, i jooooooooooooooooj, niš mi neće biti lakše zbog Duške, u snu nije bilo, svejedno sam patila. Sad sam prevela 400 nečega groznog, počastila se ćaskanjem na blogu, i eto, nemrem više. Moram se osnažiti.

Ete, netko bunar vidi kao rupu u koju propadne, a netko kao izvor kojim će se okrijepiti. Idiosinkratično je to. ;-))

želim ti okrepljujući odmor:)