...

Opet mi brbljaš, dosado,
Usporen prinudom godina
Neke nevažne priče o pravednom ogorčenju
I junačkim podvizima
Naravno, neostvarivim bez tvoje prisutnosti

Ali o tomu ćemo vani, kad izađemo i popijemo kavu,
Jednom drugom prilikom, sad nemaš vremena, žuriš,
Tako te nužno trebaju,
A usput moraš podijeliti i nekoliko šarmantnih osmijeha,
Uvijek si bio pristojan i kavalir, i prema meni, naravno,
Nemam se rezona buniti,
Uvijek si pomno pazio na formu, stupanj prisnosti
I distancu, barem su tako vidjeli oni
kojih se to zapravo nije ticalo,
no bio si dovoljno slijep da zanemariš mene
koja sam znala gledati

I opet nismo rekli ništa važno
Pa neke se stvari podrazumijevaju
Zašto kompliciram kad je tebi jasno sve
Pa valjda je i meni
Možda si umišljam previše, naravno,
Budimo razumni
I ne čuješ kad te očima preklinjem:
Gle, opet mi nisi ništa rekao,
Osim nekoliko nesuvislih poluistina
koje ovdje nisu nimalo bitne
za rasvjetljavanje slučaja pod radnom dijagnozom:
kako reći ženi da je ne voliš i zašto.

A ti si frfljao o simptomima i skidanju temperature
Bezazlenim aspirinima
dok je termometar pucao od celzijusa
i sam si se navukao u objašnjavanje
neupitanih pitanja jer u glavi imaš samo
svoje scenarije i već uvježbanu dramaturgiju, didaskalije,
a ovaj put se ne radi o teatru, zabogamiloga!
Ovo su samo priučene fraze za stišavanje
Ono malo savjesti
I neprikladne muške taštine
I misliš da si uvijek bio fer i mekoga srca
Pa možeš recitirati napamet naučene
Rečenice koje zvuče tako razumno i obzirno

I iskreno žalosna promatram tvoj zaleđeni osmijeh
I oči iza kojih stoji samo neprilika i zbunjenost
Jer ne bi se uopće trebalo osjećati nelagodno,
Pa savjest ti je potpuno čista
pred bogom, zakonom i ženama, zar nije?

No za istinu je svako mjesto pravo
Samo za onu potpuno meni veliku i bitnu
Trčiš naokolo i preskačeš tuđa dvorišta
A susjedi ujutro nalaze
Slomljene letve
Skini tu izdajničku čarapu
I barem stavi flaster
Kad ti skoreni tabani više ne osjećaju ništa
Pa čak niti čavle.