Ručkić krčkić

Moje ljubavi su oduvijek male. Toliko normalne, toliko svakodnevne, toliko rastočene u raznorazne sitnarije da djeluju trivijalno, a nisu, moćne su one, poput izvora Žepe, koji nikad neću zaboraviti, počinje kao končić vode, a stotinjak metara dalje - dere kanjone.

U usporedbi s Velikim Ljubavima ili, nedajblože, Sveljubljem, moje su sitničave i samoljubive, sebično zahtijevaju uzvrat, također u sitnišu, jer nikad nemam dost za krupne valute. Ili novčanice. Štoveć. Nemam pojma. Jer ne trgujemo mi novcima, nego poljupcima, pažnjama, ugađanjima...

Moje male ljubavi su najčešće četveronožne. Je, voljela sam ja tako, pomalo, i dvonošce, ali tu je uvijek bilo neke sputanosti, joj, nemrem preveč da se ne poplaši, nemrem prejako da se ne razbahati, joj, nemrem tražit ovo ili ono da mi se ne obije o glavu, a obijalo se, a glava se onda otrijezni i zapita koliko maksimalno može tog dvonošca voljeti, i kad bismo stigli do mogućnosti onoga što već doživjeh - bolesničke postelje i čišćenja fekalija - zaključila bih da možda i mogu toliko, ali baš i ne bih htjela. Ne namjerno.

Neka me zatekne.

Načistila sam se ja ljudskih izlučevina, i znate kaj, svaki put mi je bilo odvratno i teško; svaki put bih otrgnula golem komad sebe da to izduram. I nisam to htjela, ali... Kajaznam. Uvjeriš samu sebe da nemaš izbora. Izduraš. S gađenjem. I lakne ti kad prođe. I veliš si "Nikad više!". A onda ti slijedi nagrada: je, ti si te ljude jako voljela. Bile su to Velike Ljubavi. Moš mislit.

Ma, tko ih jebe! Meni su male bolje.

Jer su hranjivije. Velike te iscrpe i na kraju kaj dobiš, tu neku jebenu "slavu" do koje ti uopće nije stalo. Male se uvlače pod kožu, osnažuju te, uspravljaju, razvedre, kao vitamini su, i moš biti svoja, moš biti pospana, neraspoložena, lijena, ali kad ti prostruje tijelom, ne možeš im odoljeti i digneš se, dignu te, i niš ti nije teško: ni drekovi, ni pospanost, ni suočavanja s bolešću i smrću.

I tak ja jučer pomislih "Daj poživi još bar godinu!". Za svojeg šaponju. Jer sad imamo Dušku, svoju malu vrtirepušku, i sad je život opet radostan i vrijedi. A vidi se to: odjednom mi se da pričati sa susjedima, i odjednom onaj pogled kojem oduvijek težim, onaj najblagonakloniji, najnježniji za sva bića i sve njihove slabosti, odjednom je taj pogled nešto sasvim prirodno, a ne stvar napora volje i čvrste odluke. A tijelo više nije izvor boli i smrt, nego snage i ugode.

Od nečega - nekoga! - treba početi. I zapravo, Beatlesi su bili u pravu: All we need is love.

Ne-znam kome bi veće komplimente stavila , zapisu ili sliki?
Pa sam odlučila da zaplješćem tvojoj vrtirepki,mazmaz i poljubac za nju jer je neku drukčiju Vegu slala na blog , iako ja znam da postoji odavna:-)
Uživajte...i čuvaj mi ljubav...nadam se da nije previše ljubomorna??

Duški je ljubomora (još uvijek) potpuna nepoznanica. Ona samo želi dijeliti svoju radost sa svim ukućanima. Starkelja joj je potpuno podlegao, a danas je i minceza-princeza započela diplomatske pregovore oko toga :-))

Suuuper, ma životinje nađu brzo zajednički "jezik"ko ljudi.
Baš mi drago, i zbog tebe, bit će ti lakše kad šaponja ode.....itak ja još danas spominje Sima, i zovem ga više puta, pa i druge žvali i ne kužim kak me nitko ne čuje.Dešava se , to je baš ovo što pišeš:-))

Idem, pozzz svima vama od nas svih;-)

Ah, i ja brkam imena svih svojih malih ljubavi - odjednom mi izleti Buco ili Marko, ili Čičika... To ti je tak, kad krene kap, krene sve i u trenu dereš kanjone, i tak je svejedno tko je tko, sve ih voliš i (gotovo) sve možeš voljeti :-))

I tak, mislim da je štos u tome da treba naći najmanji mogući zajednički nazivnik: što/tko je najmanje što možemo voljeti? Što manje, to više možemo voljeti.

Puno toga sam ja prebacila po mislima ovih zadnjih godina... I na koncu zaključila: živim najmudrije što znam živjeti. Zato jer mogu voljeti pomalo; i jer ne volim iz ega.

Volim bića koja ne mogu dati niš opipljivoga, koja daju povjerenje, spontanost i radost. I to ŽELIM voljeti. U svim bićima. I UVIJEK volim, kad god prepoznam.

Zbog toga sam voljela svojeg muža, svoje najdraže ljubavnike, svog oca i svoju majku. Iako me svatko od njih natjerao da platim gorku i preveliku cijenu, ne zato jer sam je JA dugovala, nego zato jer oni to nisu nikad naučili voljeti, niti u sebi, niti u drugima.

Ajd, moj muž nije bio takav, mislim, nespontan. On je više bio nemoćan i neracionalan. I da je poživio, mislim da bih ga jako, jako, jako zavoljela i da mi njegova smrt i umiranje ne bi bili takav težak kamen oko vrata za cijeli život.

Intuitivno sam ga izabrala, takvog. Iako sam birala iz ega. Jebiga. Ali, ipak mi se istinski potrebno omaklo.

I Ok, možda sam sad hipomanična, ali mislim da sam u sebi pregorjela svu bespotrebnu taštinu, da sam je zadržala tek toliko koliko mi treba da obranim svoj teritorij i budem u njemu kakva želim biti, da se ne dam iskorištavati ni na koji način - emocionalno, materijalno, vremenom - pa čak i šokantnost spoznaje koliko je malecka ta mjera na kojoj želim živjeti, potpuno lišena ikakvog velikog "V"... A ZNAM da imam IQ poput Hawkingsa i da mogu spoznati svemir koliko god je to u ljudskoj moći. Ne spoznaje mi ga se. I ne živi mi se tako. Možda zato jer ipak nisam sputana kolicima.

A malo biće, teško 2 kile i dvajs deka, to biće je triger ovog pretakanja spoznaje u riječi. Heh. Dakle i mi "veliki" (po bilo čemu) ipak imamo tu jako malu najmanju mjeru :-))

I viš, sad kad razmišljam o "svojim" dvonošcima, najviše volim oca. Koji je bio nasilnik, sirovina i nerazuman. Ali nepatvoren. Nepatvoreno bolan. Sad ga shvaćam. I sve opraštam. I više me ne bole njegova govna.

I premda već neko vrijeme želim napisati ovaj zapis o malim ljubavima, znate što me baš danas ponukalo? Ono maino glupavo da glupavije nemre biti o "ženama koje bi dale SVE"; a misli se na pičku i dovoljno vremena za jebanje.

SVE je tako puno... I mislim da to nitko ne daje. Osim malih beba, malih psića i mačića, osim malih općenito. A onda i oni nauče da tak nemreju živjeti dalje. Pa ponešto uskrate. Ne iz sebičnosti, nego opreza.

A sad moram malo kuhati. Za sebe i svoje malene. Male porcije.

sreća je satkana od sitnih zadovoljstava
nebitan je broj nogu
ali zapis je lijep