Ručkić krčkić

Moram priznati, trebalo mi je nekoliko godina da u zrcalu primijetim da sam se udebljala; i da imam previše sijedih za običan preljev, da bi valjalo prijeći na trojku, trajnu boju. Nepouzdana su ta zrcala, predugo zadržavaju staru sliku. Ili je oko sporo?

A ja mislila da sam pozorna. I bila sam, jako sam pazila na to da samu sebe ulovim u nekom pradavnom obrascu ponašanja ili razmišljanja, nekom koji je odavno trebalo prerasti, i da si opalim packu, zatim se malo potješim i onda prionem promjenama. Možda sam baš zato tako dugo u ogledalu zadržala svoju stazu slonova?

Ako i jesam, nisam jedina. Ovaj blog mi je glavna tješionica, jer ovdje vidim slonove i slonice kojima uopće ni ne pada na pamet da bi mogli skrenuti sa svoje utabane staze, da postoje i izdašniji krajolici, da nema smisla pamtiti sve što stane u slonovsku lubanju i da bar podjednaku pozornost valja posvetiti i onome što nas sad okružuje, kao i onome što je ispred. A ispred je groblje, to je ziher, i svaki slon, kao i svaki čovjek, uvijek može spokojno znati da ide u tom smjeru. Pa bi baš zato možda bilo fora i malo vrludati. Kajaznam. Ja zavrludam. Ne znam kak bi mi bilo da uvijek idem ravno, na slonovskom autopilotu.

I tak, sve mi se više čini da je ovaj blog zapravo neka vrst jalovog vremeplova, da se ovdje svi vrtimo ukrug unatraške, poput onih hrčaka na mojem jutarnjem blogu, na koji su najslonovskije bloške pojave odreagirale upravo slonovski, srećom, bez staklovinja u blizini. Ma, ne brinite: ne govorim ja vama što smijete ili ne smijete, ili što biste trebali ili ne biste. Ne govorim vam to, jer što god ja rekla, vi ćete pročitati samo ona slova koja znate pročitati, pomisliti ono što možete pomisliti, i nećete uzgojiti krila i postati mali leteći sloneki. To ja mrmljam sebi. Bez ikakvog osuđivanja, a kamoli instruiranja drugih: je, glupost koju nalazim ovdje i nigdje drugdje, bar ne u tako žestokoj koncentraciji, dugo me zabavljala, a sad me iritira. Vaš problem? Jock. Moj.

Jutros sam si baš mislila, viš, dugo sam bila jedna od onih koji među prvima naslute rupu u trupu broda i zbrišu na vrijeme, jer uvijek prvi zbrišu ne oni koji se najviše boje, nego oni koji imaju najviše mogućnosti i izbora, a ostaju najtromiji, a sad vidim da brod jedva pluta i svejedno ne mrdam, hm, i to me zabrinjava... Pa si mislim, OK, možda je to takav brod, oduvijek olupina, koju sam fascinirano istraživala dok sam još bila sigurna u svoje plivačke sposobnosti, a sad ga znam, uzduž i poprijeko, izvana i iznutra i zato mi je nezanimljiv, ne znači to da ja sad lošije plivam, ali zašto onda jednostavno ne otplivam...?

Možda zaista lošije plivam. Teže mijenjam navike. Više cijenim rutine. Volim poznato. Iako ne volim vas, koje ovdje poznajem. Većinom. Možda mi je udobnije vas ne voljeti, nego potražiti neke koje bih lakše voljela? A da hodaju na dvije noge.

Hvala blogu, ne živim tako. Živim vrludavo, ponekad vrckavo, i još uvijek smjerom naprijed, snagom vlastitih zamaha. Ali, i ovo je dio života. I zato me zabrinjava.

No, ručak je gotov, Duška se probudila, valja se pokrenuti... Do groblja, nadam se, ima još dosta.

Savršen blog,kao i uvijek...Ide u moju omiljenu ladicu "Vjetrovi s Mirogoja."..:P
Ljubim ruke, milostiva...:)

Ah,što volim slona na plafonu,
više nego u retrovizoru.
Kada surlom svojom maše
i od nje sve bježe snaše!

Kada one od njeg bježe
pa se od straha naježe.
Kad mu vide veličinu
pa se sjete na ku_ _inu!

Bok, dečki! Ajd, ipak me još uvijek neki od vas ovdje nasmije :-))))

Ipak se je bolje smijati
nego za prošlošću nam ridati.
Smijehu treba prostor dati
i veseliti se svemu znati.

Ako tugom sebe hrane,
skraćuju si svoje dane.
Ako srećom će se bavit
i druge će njom nahranit.