...

hja, ponekad mi dojde da šutnem u guzicu onu gomilu spavača koji tako revno i redovno hodaju, sve po običaju i onak kak se šika, i svi su tako fini i uljuljkani, zna se kad se spava, kad se kava pije, kad se keže koja riječ, kad se treba i kako nasmijati, pred kim, i što valja viriti iz košare špeceraja... i bolje da budemo tihi i mirni,, možda nas zaboravi ta gadura, makar na deset minuta, taman da pročitamo novine i vidimo što treba smatrati važnim... hvala, Velibore, ovo mi je ideja za neku novu pjesmu, podsjetnik na učmalost lažne sigurnosti životnih kukavelja. nadam se da se ne ljutiš što si mi obratio pažnju...

banalni paradoks

zadrijemali ste malo
već su počeli da se množe
prvi strahovi
smrt dolazi iznenada
mislite
a niste na vrijeme obezbijedili grobno mjesto
rate pristižu
nemilosrdne kao smrt
samo još malo
još nekoliko smežuranih godina
da sve dođe na svoje
da malograđanština postane beznačajna
u poređenju sa sklerotičnim koracima
prema odredištu
zadrijemali ste
to je samo loš san
vi ste besmrtni
a medicina napreduje
brzinom puža u galopu
samo se dobro naspavajte
počešite iza uha
ionako će drugi prije vas
grom ne udara u koprive
mrtvi ne mogu umrijeti
život
to ste vi

samo
da vas pitam
spavate li ovih dana

Velibor Stančić


smrt je samo pobjeda smrti, za nas više ništa, osim u onom mučnom trenutku spoznaje da je, eto, tu, i ulazi u nas. ovaj put toliko intenzivno da nas obuzima potpuno, bez ostatka. znaš, ponekad seee pitam odakle ljudima tako nesnosno uporna potreba da ostave svoj trag, da načine nešto velebno po čemu bismo ih se sjećali, a samo smo, kao jedinke, trenutni prolaznici po zemljinoj površini. s ništa više ili manje važnosti za cjelokupnost od neke bakterijice ili gljive. možda za nekog individualno bliskog?
još uvijek iz nas izbija zakon čopora: pojedi ili budi pojeden, budi alfa. samo ovo materijalističko društvo dodatno potencira tu želju za moći, imovinom, vlasti. no, nisu svi sposobni biti alfa. na žalost, od onih koji su sposoobni, većina nije ni dostojna.

Hvala Vama, što ne spavate previše...Naravno, i za čitanje i inspirativan komentar!

ne spavam koliko mi je potrebno, na žalost, uvijek sam mamurna i neispavana. no, barem vrijeme svjesnosti nastojim iskoristiti koliko mi snaga dopušta .nastavak komentara su i zanimljive opaske koje su moji fejs-frendovi naveli na mom zidu. ne, nisam to navela da navedem na gledanje mog zida, nego na lijepu posljedicu Vaše pjesme, da je zanimljiva mnogima

Naravno da smo se razumjeli, xxx.Hvala Vam i za dijeljenje pjesme...Drago mi je da pjesma podstiče razmišljanja i razgovore. Inače bi bila besmislena.

hop! prvi i prvenstveni poriv je prijeteća eksplozija koja nastaje u tijelu poete ako verbalno ne ostvari svoju misao. doduše, neki, oni bolji, sposobni su je zadržati kao neizbrušeni kamen kojem priušte puno, puno fine dorade, da na koncu izađe oštar kao britva u javnost. a svrhovitost??? o tomu bismo mogli razglabati do beskraja, isto kao o "smislu" života, ha, ha

Govor je potreba, svakako! Sigurnosni ventil u većini slučajeva, razmjena različitih vanjskih i unutrašnjih "pritisaka"...i sviđa mi se kad nije, kao što je često slučaj, samo nepotrebno šištanje i onomatopejsko isparavanje naših ganglija. Mada, i ono može da ima svoje kavlitete. U vašem slučaju, svaki govor je "oštar kao britva" i nepogrješivo siječe ovu monotonu paučinu koja se raširila iznad nas. Hvala Vam. Svako dobro! Neka živi oštra riječ!