Ručkić krčkić

Ma, ne očekujte nikakve životne mudrosti od ovog zapisa! Krčkam dva ručkića, jedan za danas, drugi za sutra, paščad pozaspala, mačad isto, papige potiho cvrkuću... Ja tražim stolara. I malera. Ali neću bez preporuka.

Ali ipak, mrvičak spoznaje mi se uvukao u misli s Duškom: ljubav prema životinji te otvara prema svim mogućim ljubavima; osobito ljubav prema psu. Jer, oni od nas uvijek očekuju nešto lijepo, zabavno i dobro, a loše ne zlopamte, osim ako se jako, jako često ponavlja. Eh. Da, moj šaponja nikad nije zaboravio batine koje je dobio davno, prije 15 godina, kad sam ga ostavila da me čeka pred dućanom i tek sad, kad je krezub, spor i ne može dobro procijeniti udaljenosti, jer ne vidi na jedno oko i ne čuje na jedno (ono drugo) uho, ne atakira na ruku ispruženu prema svojoj glavi. Ali Duška, to kilo paščetine koje mi je došlo u kuću, ona uopće ne pomišlja - ni sad, kad ima 2,5 kilice - da bih joj ja ikako mogla nauditi. Danas je sažvakala podložak za zapiškavanje, onaj veliki, ljudski, i kad sam ja počela šiziti zbog toga, maše repom i donosi mi igračke, ma jel da sam to super sredila, komadići po cijelom stanu, baš je fora, ha?

I ta njena vedrina je prešla i na mene. Neki dan je netko pisao/la o tome kak bi trebala biti vedrija i otvorenija da privuče ljude, a ne zna kak bi to postala, jer nije, i evo, nisam ni ja bila, shrvana svim tim smrtima, boleštinama, neimaštinama i nerješivostima u svojem životu, sve dok se nisam odlučila za Dušku, svemu unatoč, i manjku love, i prečim troškovima, i vremenu koje bi trebalo konstruktivnije uložiti... Ma, niš bolje nisam mogla učiniti za sebe! Fakat ništa. Dovela sam si ljubav i vedrinu. Kaj ima bolje od toga?

Danas smo Duška i ja išle u namjensku šetnju, malo u park, da se ona poigra, a onda u dućane u koje smiju psi. Usput smo prošle pored nekoliko kafića, a te Duška voli, jer uvijek je netko primijeti i pomazi. I točno vidiš, tako hodajući krkljancem na ulici, kako tko živi, jer oni koji žive bolje, koji su sretniji, ti primijete maloga psića, pripaze da je zgaze ili gurnu, primijete njen vrtirepić i bar joj se osmjehnu, a oni drugi, ah, ti drugi je gledaju smrknuto, rekla bih čak sa zavišću, kao, stvor koji živi bez napora i zasluga, voljen, mažen i pažen samo tako... Ima ljudi koji namjerno pokušavaju proći kroz nju, tako da je moram cuknuti, a nije da je ne vide, nego su inatljivi i zli.

Takva je i naša The Baba. Jučer sam je srela prvi put nakon našeg raskida ljubavi i prijateljstva, bila je na biciklu, nisam je odmah primijetila, nego sam vidjela bicikl i vidjela sam da ne kani usporiti ili skrenuti zbog psa, a oba su bila sa mnom, i tek kad sam odmaknula Dušku, pogledala sam tko to istjeruje pravdu biciklističke staze i ugledala smrknutu facu kojom je mjerka, ono, neš ti meni po mojem, to je nama naša borba dala i tsl.

E jebga... Ima u tom prijeziru prema kućnim psima i tog tradicijskog, seljačkog nasljeđa po kojem životinja treba biti od koristi, a kad nije, kokni to i preradi u nešto ili se bar riješi brige. Ja zaista vjerujem da je potreban prilično visok stupanj urbanosti da bi se životinje voljelo na ovaj moj način, kao neutilitarni ukras životu. I kao biće od kojega učiš, o sebi prije svega.

A ja sam naučila da kad voliš zaista ništa nije nesavladivo, iako je teško: ni bolest, ni umiranje, ni stalna briga, ni trošak, ni napori. To me naučio moj šaponja, stari. I sad vidim da svoju majku nisam tako voljela, pa ni muža, jer za njih mi je sve bilo teško, a odrađivala sam to kako o sebi ne bih loše mislila. A nije bilo niš teže nego ovo sad za njega. Naprotiv! Za ljude dobiš puno institucionalne i ljudske potpore, za životinjce jock, možda malo dobre volje ljudi koji razmišljaju na sličnim titrajevima. I zašto mi je tako lako voljeti psa, ili mačku, ili ptičicu, a ljude toliko teže? Ja bih rekla, zbog te njihove vedrine; zbog tih njihovih vječno optimističnih očekivanja; zbog nezamjeranja; zbog zahvalnosti, čak i za gestu koja je sasvim svakodnevna. Npr. kad ga podignem za rep, jer mu otkazuju zadnje noge pa se nemre sam pridići na parketu; ili zato jer mu pridržavam porciju da je obliže, jer mu je to teško kad se mora sagnuti. Valjda i zato jer nema onog ljudskog ja tebi - ti meni. On će meni sve što može. Bez uvjeta. Pa onda ja tak i njemu. Nemrem drugačije!

Ah, idem pogledati te svoje ručkove...

dirnut tekstom...:) jedini komentar: čini mi se da je životinje lakše voljeti zato jer ne govore...:P
svako ti dobro želim, vegice:) i dobar tek:)

Hvala, ete, i moj naklon (iako se ne ševimo) ;-))

Sirovini dva bloga iznad: kad ljudi sebi prestanu rađati djecu sve dok sva već rođena ne budu zbrinuta, onda ću ponovno razmotriti opravdanost držanja kućnih ljubimaca. I vjerojatno zaključiti da je opravdanost opravdana. I da je zaista tragično što se u ljudskom rodu svako govno prokreira.

VV ne se ljutiti...svatko ima svoje prioritete u životu

Ma kaj bih se ljutila! Malo vama dam štofa za uzrujavanje oko nečega što vas se uopće ne mora ticati, jer se tak i tak nema smisla uzrujavati oko onoga što vas se tiče, a nemate pojma kak biste to riješili. Jel tak? :-))

Nadrkanoj biciklistici: navod je TOČAN. Nigdje nije napisano da me vidjela, nego da je imala nadrkanu facu i nije kanila usporiti zbog maloga psa na biciklističkoj stazi. A ako ni PSA nije vidjela, smatram da ne bi smjela voziti bicikl po gradu. I da treba cvikere.

Inače, ručkić broj jedan je bio jako fin, svidio se i psima, koje sad idem izvesti van. A, evo i minceze-princeze! Ona neće ljudsku hranu, samo mačje delcije, što skuplje, to bolje :-))

VV trebala si joj gurnut štap u žbice kotača :)